EKSKLUZIVNO Doznali smo tko je izmislio pulsku tapiju

Kandidati za gradonačelnika Pule Filip Zoričić i Goran Mihovilović ovih su dana smislili predizborni slogan kojim žele osvojiti Puležane. Problem je, međutim, što obojica u svom sloganu žele odvojiti Pulu od onoga što je neraskidivo, za što je Pula vezana pupčanom vrpcom. Istina, ta se vrpca može silom raskinuti, bestijalno rastrgati, ostavljajući za sobom krvav trag, no kakav rezultat to može polučiti? Na izborima, mislim. Oni, dakle, žele odvojiti Puležane od tapije, nečeg što sugerira dosadu, beznađe, mrtvilo, usprkos tome što se iz tog dubokog ponora katkad promaljaju čudesne stvari.

Nitko ne zna kad se točno pojavila riječ tapija i tko ju je prvi izgovorio, nakon čega se izraz proširio Pulom poput peronospore i ostao duboko ukorijenjen u njenim porama. Puležan Aldino Blažić Blaž, s Markom Pušićem autor pjesme „Tapija“, koja se pušta u filmu Andreja Korovljeva „Hotel Pula“, kune se da je upravo on tamo negdje u drugoj polovici 80-ih možda prvi ili među prvima izgovorio tu čudesnu riječ koja zapravo znači nešto posve drugo nego što znači u Puli, specifičnoj po mnogočemu. Tapija, naime, potječe od turske riječi tapu, a znači ovjerena isprava o vlasničkom pravu na nekretnine (u nekim krajevima prije uvođenja zemljišnih knjiga), pa kad se kaže nemam pravo na tapiju, misli se 'nemam nikakvih posebnih prava na to, nisam pretplaćen, nisam (ja to) unajmio, nije moje vlasništvo'. Osim na pulsku tapiju, naravno!

Još je zanimljivije kako je ta riječ dospjela u pulski sleng.

„Postojala je tada jedna igra u studentskom miljeu koja se zvala 'Bratoljub Klaić'. Ona se igrala tako da uzmeš rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića i izabereš jednu riječ za koju nitko nikad nije čuo i ako netko zna što znači ta riječ, pije, a ako nitko ne pogodi, pije onaj tko ju je odabrao. Onda sam ja iskopao tu riječ tapija, ne znam jesam li je prvi upotrijebio, u tom društvu se vrtila. Za nju tada, 1986. ili 1987. nitko nije čuo, ja sigurno nisam“, objašnjava Blaž porijeklo čuvene pulske riječi o kojoj je, osim pjesme, napisana i knjiga. Vrtilo se tu i puno drugih riječi 'za koje nitko nikad nije čuo', poput vadraca, pogrdnog mađarskog izraza za Srbe, a znači 'divlji Srbin', no samo je jedna dobila novi život i značenje. Pjesmu su snimili nekoliko godina poslije, potkraj 80-ih, a tri desetljeća kasnije, snimili su je i u studiju, za potrebe filma „Hotel Pula“.

Tako se, iz početne zezancije, tapija polako počela širiti Pulom. Na pitanje kako objašnjava taj fenomen, kao i činjenicu da je riječ u Puli zaživjela u posve drugačijem značenju, Blaž zafrkantski odgovara:“Zato što smo progresivan grad, pametan i imamo dobre fore!“

Tapija je kad ispiješ bocu do kraja i nema više, kad ne znaš što ćeš sam sa sobom, u gradu nema ničeg i užasno je dosadno. U gradu se može nešto i zbivati, ali da ipak bude tapija, totalno bezveze. Tapija je kad ode posljednji turist, nad grad se spusti sumrak, a u pustoj Prvomajskoj čuje se samo odjek potpetica usamljenog namjernika. Tapija je svojevrsno tupilo, stanje uma u koje čovjek zna zapasti i iz kojeg se teško iskoprcati. Osim ako, jasno, netko ili nešto ne prekine to stanje, bio to dobar koncert, zabava, dolazak lasta ili ljeta. Ili si se naprosto probudio dobre volje.

Koncert može biti tapija ako pulska publika ne reagira, a može ne reagirati čak i ako je stvar dobra. To je publika koja na stvari gleda s odmakom, s čašom piva u rukama i ciničnim komentarom u kutu usana. Ako si dovoljno dobar da razdrmaš Puležane, tad si stvarno genije! A i razbio si tapiju.

Zanimljivo viđenje pulske tapije dao je feralovac Boris Dežulović u razgovoru koji sam s njim prije nekoliko godina vodila za Glas Istre. On, dakle, o ovom fenomenu kaže:“Jučer sam od jedanaest do ponoći po Puli tražio cigarete i bio potpuno šokiran pustoši, ali Pula je na neki način uvijek bila takva. To je jedna trajna, dostojanstvena propast. Trajno stanje propadanja koje može proizvesti nekakve sjajne stvari. Sve dobro što se u Puli događalo, događalo se iz te trajne i dostojanstvene propasti tako da bi sad tu propast trebalo učiniti održivom i ostaviti je trajnom. Evo, Split je propao, ali mi smo ga umili i uredili i on izgleda fantastično. On je šaren, živ, na ulicama su milijuni ljudi, čuje se sto hiljada živih i mrtvih jezika, to sve izgleda prekrasno na spotovima turističke zajednice, ali taj grad je potpuno mrtav. Taj grad može samo sanjati o nečemu kao što je pulski Sajam knjiga“.

Tko si, dakle, uzima za pravo oduzeti Puležanima njihovu čuvenu tapiju? Ostanu li bez nje, u Puli više ništa neće biti isto. Tapijasto i muzgavo, onako baš za ubit se od dosade. A od dosade onda, što bi rekao Dežulović, kreirati neke fantastične stvari.