Dnevnik nogometnog navijača: U paklu Amazone
Iako naslov „U paklu Amazone“ zvuči atraktivno i pomalo dramatično, on je ipak primjereniji nazivu nekog hollywoodskog blockbustera nego našoj petodnevnoj brazilskoj avanturi. Ali ne zbog toga što naši doživljaji nisu bili filmski zanimljivi, već što vremenski uvjeti, nasuprot najavama, uopće nisu bili „pakleni“.
I upravo to želim naglasiti dan nakon povratka iz Brazila, gdje sam s prijateljima gledao drugu utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije – protiv Kameruna u Manausu. Ništa od onoga, čime su nas plašili mediji i ljudi koji često putuju u Brazil, nije se ostvarilo. Niti smo „umrli“ od vrućine i vlage u Manausu, niti su nas napadali komarci (a bili smo i u prašumi), nisu nas opljačkali, a ni pojeli, što je predrasuda koju čak i neki Brazilci gaje prema ljudima koji žive uz rijeku Amazonu, gdje smo proveli četiri dana naše brazilske avanture.
Cjepivo protiv žute groznice i tablete protiv malarije
Zbog svih tih strahova naše „pripreme“ trajale su gotovo koliko i Kovačeve. Mjesec dana prije puta cijepili smo se protiv žute groznice, a dva dana prije počeli smo piti tablete protiv malarije (i nakon povratka smo ih nastavili piti još nekoliko dana). Usput, cjepivo i tablete stajali su me više nego let od Bergama do Madrida i natrag. Pored toga, opskrbili smo se sprejevima protiv komaraca, raznim „faktorima“ protiv sunca, a posebni „protokol“ napravili smo u svrhu preventive protiv razbojstava i krađi, od fotokopiranih putovnica do posebno šivanih džepova. Pogađate, ništa od toga nije nam trebalo. Temperatura je bila ugodna, vlaga podnošljiva, ljudi srdačni, a prvog komarca vidio sam tek nakon povratka.
Naravno, po povratku u Istru napokon sam vidio i lijepe žene, što je drugi brazilski mit koji mi je ovaj izlet raspršio. Brazilke uopće nisu lijepe, naprotiv većina je gojazna i neugledna poput Amerikanki.
Inače, Brazil je skupa, neorganizirana i do ludila birokratizirana zemlja, da sam čak i za običnu promjenu eura u reale trebao popunjavati formular. Osim toga, u zemlji od gotovo 200 milijuna ljudi, koja značajne prihode ostvaruje od turizma, samo rijetki govore neki drugi jezik osim portugalskog. I dok smo u Sao Paulu, gdje smo proveli jedan dan, imali malo više sreće s komuniciranjem, u Manausu, najvećem gradu Amazonije, čak ni na recepciji hotela nisu znali engleski jezik. No, ja sam preventivno naučio najvažniju riječ svakog nogometnog navijača, cerveja (serveža), što na portugalskom znači pivo. Nakon što bi mi konobar donio „cerveju“ ja bih mu se zahvalio sa „obrigado“ i meni je to bilo dovoljno.
No, krenimo od početka. U Brazil smo otišli dva dana prije utakmice s Kamerunom. Najprije automobilom do Bergama blizu Milana i potom avionom Ryanaira do Madrida. U Madridu smo se ukrcali na avion brazilske kompanije TAM i deset sati letjeli do Sao Paula, te potom drugim TAM-om još četiri sata do Manausa. Avio kompanija TAM mi je bila jedna od rijetkih organiziranih stvari u Brazilu, pa je preporučujem svakome tko planira putovati u Južnu Ameriku.
Brazilke nisu lijepe
Već u Sao Paulu, dok smo čekali let za Manaus, shvatio sam da je Brazil kao država u totalnom kaosu i da je Adriana Lima vjerojatno jedina lijepa Brazilka. Nakon popunjavanja formulara u kojem su me pitali sve osim krvne grupe i za koga sam glasao na prošlim izborima, promijenio sam nešto eura u brazilske reale. Dio novca podigao sam i na bankomatu i zaključio da se u Brazilu reale najviše isplati dizati s bankomata, jer je tečaj puno povoljniji. Naravno, pritom smo tražili bankomate europskih banaka, a u Brazilu je to španjolski Santander.
Iako je većina Hrvata radije otišla gledati prvu utakmicu, protiv Brazila u Sao Paulu, mi smo odabrali drugu utakmicu u Manausu, zbog atraktivne lokacije. Naime, moji prijatelji i ja utakmice reprezentacije redovno pratimo od 1998. godine i povijesne utakmice protiv Nijemaca u Lionu. Osim atraktivne utakmice, uvijek tražimo i zanimljive lokacije kako nam se putovanje ne bi pretvorilo samo u gledanje utakmice. Između Sao Paula, Manausa i Recifea lako se bilo odlučiti za Manaus, dvomilijunski grad na ušću rijeke Rio Negro u Amazonu, okružen kilometrima vode i prašume.
Osim toga, od odlaska u Brazil do posljednjeg su nas trenutka odbijali prosvjedi djela Brazilaca protiv nogometnog prvenstva, a u Manausu toga nije bilo. Naime, Manaus nije nogometni grad, nikada nisu imali klub u brazilskoj premijer ligi i država im je dodjelom domaćinstva i izgradnjom stadiona ukazala čast i poštovanje, što su njegovi žitelji prihvatili s oduševljenjem i dubokom zahvalnošću. Stoga je tih dana bilo predivno biti stranac u Manausu, a naročito kao hrvatski navijač. Toliko oduševljenje našim navijačima i kockastim dresovima još nikada nisam doživio. Ljudi bi nam s prozora mahali i vikali „Bem-vindo a Manaus“ (dobro došli u Manaus) i to s nekim posebno dopadljivim i melodičnim naglaskom pa bi Manaus obično zvučao kao „Manaaaaaaus“. Jednom se pored nas zaustavio gradski autobus, a mladić je otvorio prozor i prema nama viknuo: Bem-vindo a Manaaaaus! Narod je naprosto bio sretan da se u njihovom gradu održava nešto važno i da su ih u tolikom broju posjetili stranci. Prije nas bilo je Engleza i Talijana, a s nama i posebno na dan našeg odlaska, u Manausu je bilo i puno Amerikanaca, koji su došli gledati utakmicu svoje reprezentacije protiv Portugala.
Odlazak na stadion uoči utakmice s Kamerunom bio je posebna priča. Policija je jednim dijelom zatvorila cestu koja vodi prema stadionu, pa smo posljednji kilometar pješačili. Tih zadnjih nekoliko stotina metara prolazi kroz siromašnu četvrt, pa su s obje strane uz cestu bile poredane neugledne kuće. Ispred svake kuće nalazili su se ljudi i svi, ali doslovno svi, htjeli su se slikati s nama. Posebno su bile tražene cure iz naše ekipe koje su imale hrvatsku zastavu. Osim običnih ljudi stalno su nas ganjale i televizijske ekipe, a za jednu smo, na njihovu molbu, otpjevali jednu hrvatsku navijačku pjesmu (iskreno se nadamo da snimka nikada neće doći do Hrvatske :)) Inače, jedan kolega s portala Index je čak napisao da „kockasti dres u Brazilu garantira seks“, ali to nismo provjeravali :).
Kroasia i Rvaska
O utakmici je sve već napisano, najboljih 90 minuta vatrenih na ovom prvenstvu, a mi se možemo pohvaliti da smo vidjeli četiri od pet hrvatskih golova u Brazilu. Stadion prekrasan, publika veličanstvena, a biti iz Hrvatske predivno. Nakon utakmice nova pomama za fotografiranjem s hrvatskim navijačima, pa je povratak u hotel trajao puno duže od planiranog. Kada smo dolazili na stadion svi su nas pozdravljali s „Kroasia“, a nakon utakmice jako su se trudili izgovoriti „Rvaska“.
No, utakmica je, kao što sam već naveo, uvijek samo jedan dio naših nogometnih izleta. Primjerice, u Walesu smo drugog dana posjetili bivši rudarski grad, u Škotskoj destileriju whyskeja, u Latviji najveću tržnicu bivšeg Sovjetskog Saveza…
Izlet u prašumu i plovidba rijekom
Za Amazonu smo se dobro pripremili pa smo preko interneta preko jedne tamošnje agencije rezervirali dva atraktivna izleta. Prvog dana organiziran nam je odlazak u prašumu, a drugog dana vozili smo se gliserom po Rio Negru i Amazoni. Svaki izlet stajao je oko 650 kuna u što je bio uključen i ručak po izboru organizatora. Prvi dan u jednom seoskom restoranu, a drugi dan u restoranu na splavi, poput onih u Beogradu. Na izbor hrane nismo mogli utjecati, ali nismo ni trebali jer u Brazilu se odlično jede, bez obzira je li riječ o mesu ili ogromnim ribama iz rijeke Amazone, a posebno su slasni razni prilozi i salate koji se uz to serviraju. Ukoliko se netko odvaži na izlet u Amazonu toplo mu preporučujem oba izleta.
Izlet u prašumu je fizički zahtjevniji jer se dva sata pješači kroz razne paprati i drugu tropsku vegetaciju gdje posebno treba paziti na opasne oštre listove koji vas mogu ozbiljno zarezati. U jednom dijelu morali smo hodati po vodi, na što su nas upozorili i ranije, ali da sam znao da ćemo „plivati“ do koljena, sa sobom bih bio ponio „škornje“. Najgore je bilo kada smo u vodi do koljena morali proći kroz mračnu špilju sa šišmišima, što me podsjetilo na jednu scenu iz Indiane Jonesa.
Indijansko selo
Uglavnom, u dva dana hodanja po prašumi i plovidbom rijekama imali smo prilike kupati se s dupinima, slikati s krokodilima i malim anakondama ili loviti piranhe. No, meni je najdojmljiviji bio posjet indijanskom selu, gdje smo kupili i najviše suvenira.
Posljednjeg dana boravka u Brazilu proveli smo u Sao Paulu. Hotel nam je bio u bogatijem dijelu grada, gdje smo se najviše kretali, daleko od zloglasnih favela, tako da ni u jednom trenutku nismo imali osjećaj nesigurnosti ili straha. Tom osjećaju pogodovao je i veliki broj policajaca iz čega smo zaključili da je ovakve, nesigurne zemlje najbolje posjećivati u vrijeme velikih manifestacija kada su mjere sigurnosti pojačane. Utakmicu Hrvatske i Meksika gledali smo u jednom kafiću u Madridu i to je bilo jedino što mi je pokvarilo raspoloženje. Naravno, dok mi na naplatu ne dođu kartice. (Nenad Čakić)
