Dr. Silvano Bolčić: Jugoslavensku federaciju je trebalo olabaviti

Silvano Bolčić, umirovljeni doktor sociologije iz Beograda, svako ljeto posjećuje rodni Labin u kojemu je 1960. godine završio gimnaziju. Ove godine je tom prigodom Srednjoj školi Mate Blažine poklonio šest svojih knjiga, među kojima i najnoviju "Razaranje i rekonstrukcija društva".  Bila je to prilika za razgovor o jugoslavenskom društvu kojega je proučavao gotovo pedeset godina svoje plodne znanstvene karijere.

* Predstavljajući svoje radove istaknuli ste da labinsku srednju školu smatrate izuzetno kvalitetnom školom. Zašto je to tako?   
- Htio sam studirati sociologiju, a to se početkom šezdesetih godina moglo samo u Beogradu. Došavši iz jednog malog grada u velegrad susreo sam se s mladim ljudima koji su završili druge škole, velikom većinom beogradske gimnazije. Sociologija je takav tip studija koji uključuje seminarske radove i svakodnevne rasprave i ja mogu reći da sam se od prvog dana osjećao vrlo komotno u svim diskusijama koje su se vodile. Uvjerio sam se da sam u labinskoj gimnaziji dobio izuzetno široko i kvalitetno obrazovanje. To je svakako zasluga tadašnjih profesora, prije svega legende labinske gimnazije, direktora Stjepana Matešića. Posebno sam zahvalan svom razredniku, profesoru povijesti Dragutinu Heimu, koji nikada nije držao nastavu ex catedra nego nas je stalno suočavao s činjenicama na terenu. Koliko vidim, labinska srednja škola je održala taj nivo, pa  i dan danas formira kvalitetne mlade ljude koji nakon izlaska iz nje uspješno nastavljaju studije. 

Krizni procesi vidljivi još sredinom 70-ih

* Jesu li se pukotine u jugoslavenskom društvu pojavile nakon što je umro Tito ili je proces raspadanja počeo ranije?
- Moja doktorska disertacija, koju sam obranio 1974. godine u Ljubljani, nosi naslov " "Socijalno - strukturalne determinante nestabilnosti poslijeratnog privrednog razvija Jugoslavije". Već tada je bilo vidljivo da postoje ozbiljni ekonomski problemi i ja sam u njoj naveo da postoje određeni krizni procesi koji, ako ne budu prevladani, vode društvo u duboke krize, ne samo ekonomske, nego i socijalne. Ta je kriza nakon Titove smrti postala vidljiva, iako ne otvorena. Dovoljno je sjetiti se Komisije za ekonomsku stabilizaciju koju je 1982. formiralo Predsjedništvo SFRJ na čelu sa Sergejem Krajgerom. Ideja je bila je napraviti program reformi koji će prevladati ekonomsku krizu,  a to će onda pratiti rješenja i ostalih problema. Ja sam vodio radnu grupu sociologa koja je bila uključenu u nju i mi smo ukazivali da problem nije u ekonomskoj sferi,  nego je mnogi dublji, odnosno da društveni sistem ne uspijeva uskladiti suprotstavljene interese republika. Vrlo brzo oni koji su nosili ključne uloge u republikama počeli su te probleme interpretirati kao probleme međunacionalnih odnosa i krajem 80-ih sve je ukazivalo na to da će nemogućnost usklađivanja suprotstavljenih nacionalnih programa dovesti u pitanje opstanak Jugoslavije. Ukratko, za dešavanja u 90-ima ključne su bile 80-e, s tim da Titova smrt nije prijelomni trenutak, niti su do raspada dovele neke vanjske sile, koje ne isključujem iz procesa, nego su inicirali unutrašnji akteri.

* Je li preuređenje u konfederaciju moglo spasiti Jugoslaviju?
- Ima puno činjenica da je bilo bolje federaciju olabaviti nego je razbijati. Razbijanje je imalo konzekvence koje ni jedna velika ideja ne bi mogla podnijeti, ne postoji ništa što bi se moglo metnuti na drugu stranu vage i reći da je to bila nužna kolateralna šteta. U mojoj najnovijoj knjizi ima odjeljak koji se bavi civilnim društvom i u njemu navodim, i po tome se razlikujem od mnogih analitičara, pa i  sociologa, da ne smatram da gotovo svu krivicu za raspad Jugoslavije snose političari. Danas, kada je sve prošlo, svatko se od nas treba zapitati što sam tada mislio i kako sam se ponašao i jesam li makar svojim glasom pridonio da stvari idu ovim smjerom koji nam danas ne odgovora.

Opasna zamka neoliberalizma

* Danas na prostoru bivše države kažemo da imamo kapitalizam kakav nismo htjeli. Je li to zbog toga jer nismo razumjeli njegovu bit?
- Priča oko kapitalizma uvijek se vrti oko pitanja kako angažirati sredstva na način da ona donesu profit. Stvari koje su izvan toga moraju biti tretirane kao manje važne i to je glavna nevolja s kapitalizmom. Ne može se razmišljati o kapitalizmu koji će rezultirati jednakom koristi za sve koji u radnom procesu sudjeluju, on podrazumijeva značajnu nejednakost. Ali, ako ekonomske i sveukupne društvene nejednakosti nekontrolirano rastu i postanu enormne, te ako se ne nađu praktični mehanizmi za ublažavanje velikih nejednakosti i nehumanih odnosa prema velikim dijelovima društva, prije ili kasnije dolazi do razorne društvene krize koja onda ekonomiju vuče dolje. Vladajući krugovi nisu spremni odreći se svog dijela društvenog kolača, pa, da bi spriječili kaos, stvaraju privid brige za niže društvene slojeve tako što olakšavaju masovno kreditiranje, posebno stvari koje predstavljaju statusne simbole: automobile, stanova, putovanja i sl. Ali, kada korisnici kredita više ne mogu otplaćivati rate, onda na red dolazi štednja, kao i nemilosrdna pljenidba imovine onih koji nisu u stanju vraćati kredite. U vezi s kapitalizmom treba istaći i opasnu zamku da je uspješno samo ono društvo u kojemu dominira privatno vlasništvo. To je opasna zamka današnjeg neoliberalizma. Što god mi mislili o samoupravljanju i društvenom vlasništvu, u to je vrijeme postojala velika identifikacija između onih koji su radili i onoga što su vlastitim radom stvarali, što je bila osnova i za mnoge vidove „vlasničkog“ ponašanja velike većine zaposlenih. U transformaciji tadašnjih vlasničkih odnosa bilo je moguće uspostaviti i nove „modele“ ne-državne a ipak zajedničke javne svojine.

* Mislite da je ondašnje OUR-e i SOUR- e trebalo pretvoriti u dionička društva? To se i radilo.
-  To je najčešće bio samo program pri čemu su dionice podijelili oni koji su bili na vodećim položajima. Filozofija promjena bila je privatizacija, katkada i putem prethodne etatizacije. U jednoj raspravi 1989. godine u Zagrebu iznio sam niz konkretnih detalja kako uspostaviti drugačiji model transformacije društvenog vlasništva. Nije to bila jedina mogućnost, ali sigurno je da se radilo o jednom od načina na koji se u novi sistem moglo prijeći kreativnije i produktivnije. (Razgovarao: Robi Selan)