Izuzetak ili pravilo: Dva najveća riječka brenda u vlasništvu pulskih tvrtki
U moru loših vijesti o padu BDP-a i prodaji državne ili javne imovine radi spašavanja proračuna, negdje u prikrajku ostala je banalna činjenica da su dvije istarske tvrtke, barem nominalno, u proteklih nekoliko godina preuzele dva najjača brenda riječkog gospodarstva – 3. maj i Novi list. Time istarska gospodarska elita nije samo vlasnički ušla u tradicionalno SDP-ovo područje, već je – unatoč političkoj prisutnosti IDS-a u obliku lokalnih ogranaka Liburnije i Rijeke – dobila i mogućnost posrednog utjecaja na političku situaciju. Naravno, ne bez amena svojih kreditora i pokrovitelja.
Uljanik preuzeo 3. maj
Pulski je Uljanik, dva dana prije ulaska Hrvatske u EU, za jednu kunu postao vlasnikom 83 posto dionica temeljnog kapitala 3. maja pri čemu je kupio samo brodogradilište dok je tri tvrtke iz nekadašnje Grupe 3.maj preuzela država. U sljedećih pet godina, najavljeno je prilikom preuzimanja, Uljanik će kao vlastiti doprinos u restrukturiranje uložiti 842 milijuna kuna dok će država u troškovima restrukturiranja sudjelovati s 847 milijuna kuna.
Uljanikovci su u Rijeci obećali da će sačuvati što više radnih mjesta, a nadaju se da će stvoriti uvjete i za novo zapošljavanje. Prema Programu restrukturiranja 1.400 ljudi ostat će zaposleno u 3.maju.
Državni poticaji brodogradnji bili su, podsjetimo, jedna od glavnih prepreka ulasku Hrvatske u EU, i to znatno više od slovenskog inzistiranja na držanju dogovora „kao pijan plota“, što su iz nekog razloga mediji višestruko potencirali.
Faggian, Glas Istre i Novi list
Drugi primjer je ulazak tvrtke Andre Alberta Faggiana u vlasništvo Novog lista, institucije hrvatskog i riječkog novinarstva, jednog od rijetkih listova koji je tijekom 1990-ih bio kritičan prema Tuđmanovom HDZ-u. Taj je list sa stogodišnjom tradicijom, odnosno njegov vlasnički udio od osamdeset posto, preuzet upravo kreditom Zagrebačke banke, u koju su bile uprte sve oči radnika te tvrtke, nakon što su krenula smanjivanja plaća i smanjivanja broja radnika.
Stvar je kulminirala nedavnom smjenom glavnog urednika Branka Mijića, koji je u otvorenom pismu Faggiana prozvao zbog mješanja u uređivanje novina a svoje kolege pozvao neka „ne odaberu šutnju, već budu novinari“.
Faggian je, baš kao što će to učiniti Uljanik s 3. majem, 2010. godine preuzeo i jedini istarski dnevnik Glas Istre, i to ponovno za simboličku jednu kunu. Otpuštanja su uslijedila i u tom dnevniku, a u posljednje vrijeme spominje se i mogućnost preseljenja iz zgrade na pulskoj Rivi.
Pa ipak, koliko god ovakav prodor Istre u Rijeku djelovao kao simbolički obrat nekadašnje industrijske i turističke superiornosti riječke regije nad Istrom (sjeća li se itko više nekadašnjih zajednica općina?) nitko dobronamjeran nema razloga za zadovoljstvo, niti može tvrditi da smo se pretvorili u neprikosnovene gospodare one strane Učke. Kao prvo, niti jednom od tih sretnih kupaca kod kuće ne cvatu ruže.
U Uljaniku smanjivane plaće, a Glas Istre u predstečajnoj nagodbi
U Uljaniku su smanjivane plaće, a Glas Istre novine i Glas Istre trgovina zatražili su predstečajnu nagodbu. Iako je Zagrebačka banka ustvrdila da su joj interesi isti kao i radnika Novog lista, posljedice njenih konkretnih poteza, barem onih javnosti dostupnih, navode na zaključak da ih sadašnje stanje pretjerano ne žulja. Dapače, stječe se dojam da je u pitanju konstelacija znatno viših interesa znatno većeg broja aktera nego što to možemo pojmiti mi, ubogi novinari sa skromnih pet čula i prosječnom logikom. (Kristian Stepčić Reisman)
