Dnevnik okorjelog kvizaša: Kako sam preživio Potjeru
Sjedim na neudobnoj visokoj stolici za stolom koji je malo preuzak da bih mogao ugodno smjestiti ne samo lijevo, nego i desno koljeno i pitam se kamo ću s desnom rukom. Je li u redu da je ispružim sve do ruba stola ili tako izgledam kao nekakav papak? I troje kolega do mene ima slične probleme. A Tarik Filipović stoji i čeka. On se ovakih nagleda svakoga dana.
Pričam vam o snimanju kviza „Potjera“ u kojemu sam nastupio 24. listopada. Neuspješno, ispao sam u prvom krugu. Ali, nisam se zbog toga ni najmanje grizao jer bio je to moj treći nastup na nekom od kvizova HRT-a, ja sam postao okorjeli kvizaš. Zato mislim da mogu objasniti kakva je razlika između onoga što se događa u studiju i onoga što se vidi na televizjskom ekranu.
Bez kontakta s Tarikom
Studio je znatno manji nego što izgleda, natjecateljska ekipa sjedi gotovo do zida, ali kada dođete pred Tarika, on je znatno udaljeniji nego što se to vidi na ekranu. Također, lovac na svom povišenom mjestu ne izgleda nadmoćno, nego naprotiv, djeluje pomalo jadno jer svi su dolje, a njega su natjerali gore. Od svih onih presijavanja i svjetlosnih efekata ne vidite ništa, za vas je sve to samo jeftini, otrcani pleksiglas, koji se može lako razmonitarti i ponovo monitirati u neku drugu cjelinu. I, da, Tarik je na malom ekranu glavni, ali vi s njim zapravo nemate ništa, on uleti u studio kao bik na koridu, obavi svoje i isto tako ode.
Ono što se isto tako na ekranu ne vidi, ili bolje reći osjeća, a što od jednog nastupa možete samo naslutiti, to je fina psihologija koja stoji iza snimanja. Televizija insistira da prenoćite u Zagrebu, u hotelu udaljenom stotinjak metara od njene zgrade. To je normalno, žele da na snimanje dođete odmorni.
Stresan događaj
Okupljanje ekipe je u televizijskom kafiću, koji izgleda kao kafić u predvorju nekog hotela. Nije teško prepoznati držanje onoga tko ne dolazi svakoga dana, pa se dio natjecatelja upozna prije nego počne službena prozivka. Domaćini su vrlo ljubazni, uz vas je uvijek jedna hostesa, ali njen posao nije samo da vam razriješi nedoumice, npr. gdje se nalazi toalet, nego je njeno da motri na vas i unaprijed korigira vaše vaše ponašanje. Ona je, koliko god to smiješno zvučalo, neka vrst pastira.
To je potrebno jer je nastup na kvizu stresan događaj, a ljudi se pod stresom znaju uzjoguniti i početi se ponašati kako se inače ne ponašaju. (Da je stresno, znam po tome što sam drugoga dana pojas na hlačama zakopčavao za jednu rupu više.) Što je najvažnije, pod stresom razmišljate i odgovarate posve drugačije nego iz udobnosti svog kauča. Tako se, primjerice, može dogoditi da profesor književnosti „fula“ pitanje o Kafki.
I onaj neudoban namještaj ima svoju svrhu. Sjećam kao je bilo sjediti na skučenim tribinama prilikom snimanja kviza „Jedan protiv sto“. (Tada sam zaradio samo neku siću, ali sam u „Najslabijoj karici“ pobijedio i uzeo 23 tisuće i nešto.) Kada neudobno sjedite, onda vas to tjera da mislite i odgovarate brže. Zamislite samo da se umjesto toga udobno smjestite u kožnatu fotelju! Zasigurno svoje razloge ima i to što je ekran na kojemu se pojavlju pitanja prilično blijed i vrlo visoko postavljen. Pretpostvaljam da je to zato da vas natjeraju da stojite uspravno i glavu držite gore, da vas kamera može lijepo snimiti.
Namještena pitanja?
Može li redatelj, koga ne vidite, namještati pitanja? Svi koji su više puta nastupili uvjereni su da se to događa. U prijavnom obrascu navodite područja vašeg interesa, a osim toga redateljska ekipa je vjerojatno toliko iskusna da već po izgledu natjecatelja može procijeniti koje su mu jače, a koje slabije točke. Mogu vam, dakle, ići na ruku ili postaviti neko prijelomno pitanje, pa ako znate – svaka čast! Kao primjer za to svi smo se u kafiću sjetili pitanja o Alboranskom moru, o kojemu ni kapetani duge plovidbe pojma nemaju.
Rekli su nam da mi, koji ništa nismo osvojili, možemo nastupiti još jednom na proljeće. Očito je „Potjera“ kviz koji, uz jedan probni nastup prije snimanja, u pravilu traži još jedan pokušaj. Ja se sada ponovo sjećam onih Gibonnijevih stihova: „Ovo mi je škola, drugi puta ću pametnije“. (Robi Selan)
