Oni su doživjeli oružanu pljačku na radnom mjestu

Kakav je to osjećaj gledati u otvor cijevi repetiranog pištolja dok je nečiji prst na njegovom otponcu? Onaj tko to nije doživio ne može to razumijeti, slaže se četvoro naših sugovornika koji su iskusili pljačku na radnom mjestu. To su Tamara Vrkić, Valter Peršić, Đani Privrat i Larisa Zupičić Čupić. Idiličan seoski dan…

Tamara Vrkić je 14. svibnja 2004. godine radila u barbanskoj poslovnici tadašnje Istarske, a današnje OTP banke. Zamjenjivala je kolegicu na sedam dana. Na prvom šaletru stranke je primala Mariza Bariša, a na drugom ona.

„Bio je miran seoski dan, sve je izgledalo idilično. Oko 10.30 sati kod mene je na šalteru bio barbanski svećenik, a u poslovnici je bio još jedan čovjek i majka s djetetom. Odjednom čujem Marizu kao govori nešto kao: “Ajajaj!“. Podignem glavu i vidim čovjeka maskiranog kao nindža kako dolazi pred moj šalter. Uperio mi je pištolj u glavu i viknuo: “Daj pare, daj pare!“, priča Tamara.     

U pripovijetkama i filmovima čovjeku u smrtnom strahu pred očima prolazi čitav njegov život. Tamara potvrđuje da je to istina!

„To je nešto nevjerojatno! Kćer mi je bila navršila četiri godine, htjela sam reći: „Ne pucaj, imam malo dijete!“ Nisam imala puno novaca, dala sam mu i kovanice. Nije izgledao zadovoljan i u tom bih mu trenutku bila dala i prstenje, smo da me ne ubije“, kaže ona.

Troje klijenata koje je zatekao u poslovnici pljačkaš je postrojio sa strane, a pred poslovnicom ga je čekao suučesnik. Uzeo je novac i pobjego s njim. Tamara kaže da su u to doba dana čekali dostavljače iz Pule, naoružane zaštitare. Sva je sreća da nisu došli u trenutku pljačke jer, veli, ne želi ni pomisliti što bi se dogodilo da su se srele dvije naoružane skupine.

Kada su pljačkaši otišli i strah popustiio, pokazale su se posljedice. „Kolegica je pala u nesvijest, ja sam se tresla i počela povraćati. Srećom, Dom zdravlja je na katu iznad poslovnice, pa sam brzo dobila injekciju za smirenje. Kasnije su nam pružili psihološku pomoć. Misliš da ti ne treba, ali nije tako. Dobila sam autoimunu bolest, o čemu ne mogu tvrditi da je bila posljedica tog stresa, ali postoji mogućnost da je tako. Sada je sve to sanirano“, objasnila nam je Tamara.

Pljačkaši su kasnije uhvaćeni. Radilo se o bandi domaćih dečki koja je u to doba harala Istrom. Tamara i Mariza se međusobno nazivaju „ratnim drugaricama“ i svake si godine na dan pljačke čestitaju drugi rođendan.  Šuti, lezi dolje, probušit ću te!

U jesen 2010. godine rekonstruirala se dionica državne ceste D66 od Dubrove do Labina. U popodnevnoj smjeni tadašnje OMV-ove benzinske crpke jedne listopadske noći radili su Valter Peršić i Đani Privrat.   

„Završili smo smjenu, napravili obračun prometa i otključali vrata, bilo je oko pola sata iza ponoći“, opisuje Valter trenutak kada su se vrata otvorila i kada je ušao maskirani čovjek. „Repetirao je pištolj, uperio ga u mene i počeo me njime pratiti kako se krećem“, objašnjava što se tada dogodilo.

Pljačkaš je bio sitnog stasa i Đani u prvi mah nije bio impresioniran. „Rekao sam mu: „Nemoj se zajebavat'!“ On je počeo vikati. „Šuti, lezi dolje, probušit ću te!“ Ja nisam legao. Nisam bio svjestan opasnosti i nisam ispravno reagirao. Dolazilo mi je da se bacim na njega, tek poslije sam shvatio što je moglo biti“, priča Đani.

„Rekao sam: „Muci, Đani!“. Gledao sam u otvor cijevi pištolja i okretao se bočno – ako opali, neka bude u rame. Na pljačkašev zahtjev izvadio sam polog iz blagajne i dao mu ga. Sve je izgledalo nestvarno dok nije otišao“, priča Valter.

Netom je pljačkaš pobjegao, Đani je potrčao za njim. „Pobjegao je pored kućice za plin, preko parkirališta Plodina prema autopraoni. Ja sam se kod kućice malo pritajio jer sam se bojao da će se okrenuti i pucati. Poslije smo saznali da su ga kod autopraone čekala još dvojica u autu“, priča Đani.

Kad je Đani izašao iz zaklona, pojavila se policija koju je u međuvremenu Valter obavijestio. Ophodnja se nalazila u blizini, pa su stigli tako reći odmah, ali pljačkaše nisu uhvatili. A oni su se nakon četiri mjeseca vratili i ponovo opljačkali benzinsku postaju! Tada su u smjeni bili drugi radnici. S vremenom su dolijali, a sudski proces još traje. Također je riječ o domaćim, autohtonim dečkima. Što sad ovaj hoće?!

Da susret s pljačkašem izgleda nadrealno potvrđuje i priča Larise Zupičić Čupić, zaposlenice Istarske kreditne banke, koja je doživjela pljačku u studenome 2005. godine.      

„Bila sam sama u poslovnici, samo je direktorica radila u svojoj kancelariji. Ja ga nisam vidjela kako je ušao jer sam u tom trenutku fotokopirala u drugoj prostoriji. Poslije smo na snimkama nadzornih kamara vidjeli da je on već jednom ušao, ali je bilo ljudi, pa je negdje čekao da odu. Tada još nismo imali zaštitare“, pripovijeda Larisa.

Kada se vratila za pult, pred njim je čekao mlađi gospodin sa zimskom kapom na glavi i uperenim pištoljem u ruci.

„Nije mi bilo jasno što sad ovaj hoće! Mislila sam da se šali. Valjda je shvatio da ne reagiram, pa je repetirao pištolj i rekao: “Daj lovu!“. U tom trenutku mozak vrlo brzo radi, razmišljala sam bi li pritisnula alarm ili ne jer dugme za alarm mi je na jednoj, a novac na drugoj strani. Pomislila sam da ne znam kako će reagirati kada vidi da pritišćem alarm, pa sam mu jednostavno dala novac i on je pobjegao s njim.“

S obzirom da se Larisa nije ili možda bolje reći nije stigla uplašiti, posljedica nije bilo, osim što joj je nakon toga bilo neugodno ostati sama u poslovnici, ali i to je prošlo kada su uvedeni zaštitari. Je li pljačkaš uhićen, ne zna. Đanija Privrata iz prethodne priče pamti po tome što je prvi ušao u poslovnicu nakon pljačke i začuđeno pogledao u novčanice po podu koje su su ispale pljačkašu u bijegu. (Tekst i foto: Robi Selan)