Poldo Gojtanić proslavio 94. rođendan: Od zarobljeništva u Alžiru do predsjednika općine
„Puno zdravlja i još toliko“ uzrečica je kojom Leopold – Poldo Gojtanić iz Katuna Gračaškog Gornjeg u općini Gračišće prijateljima i znancima čestita rođendan, a 12. ožujka gledao ju je ispisanu na tortu u povodu svog 94. rođendana.
Ispekla ju je njegova susjeda Mirjana Brljafa, koja mu pomaže u kućnim poslovima s obzirom da živi sam. A svečano je bilo i zato što su mu u goste stigli novinari i načelnik općine Ivan Mijandrušić. Načelnik mu je poklonio knjigu „Rječnik govora zaseoka Mrkoči u Istri“ te skulpturu lovca budući da lovačku dozvolu posjeduje od 1938. godine, dakle punih 77 godina.
„Godinama unatrag družio sam se s Poldom u društvu lovaca u kojemu je postojao običaj da odredimo jednu nedjelju u godini u kojoj ćemo prvog zeca kojega ulovimo odnijeti njegovoj supruzi Slavici, koja će nam onda od njega prirediti užinu. Budući da sam u društvu bio najmlađi, zeca sam nosio ja“, ispričao nam je Mijandrušić.
Osim što su oba članovi Lovačkog društva Kolinka Gračišće, povezuje ih i to što su oba bili na čelu općine Gračišće. Naime, Poldo je u vrijeme kada je nakon rata vladala podjela na kotare i općine unutar njih, bio prvi predsjednik Mjesne općine Gračišće.
Nakon završene osnovne škole završio je srednju ekonomsku i srednju poljoprivrednu školu. Slavicu Šaina, po zanimanju učiteljicu, oženio je 1940. godine, a otprilike godinu dana kasnije stigao je poziv u vojsku.
Drugi svjetski rat odredio je njegov životni put. Završio je obuku za minera u Veroni i nakon iskrcavanja Amerikanaca u južnoj Italiji završio u zarobljeničkom logoru u Alžiru. Amerikanaci su zarobljenike držali raspodijeljene po nacijama.
Američki vojnik porijeklom iz Istre
„Skinuo sam uniformu sa sebe i gol, samo u crnim gaćicama pošao po pijesku. Zaustavi me američki kapetan i pitao kamo ću. Rekao sam da tražim jugoslavenski logor. On je kazao da takvoga nema i pitao me odakle sam. Odgovorio sam da sam iz Istre. Tada mi je pružio ruku, izljubio me i rekao mi da su njegovi otac i majka također iz Istre“, ispričao nam je.
Dobio je američku odoru i bio smješten u poljski logor s obzirom da je s Poljacima zbog sličnosti jezika mogao dobro komunicirati. Kasnije je u taj logor doveo još 88 Istrana.
„Posao mi je bio da obilazim i opskrbljujem logore. Onaj Amerikanac mi je bio više od oca. Pozvao me da odem u Ameriku gdje bih bio direktor u tvornici, ali ja sam rekao da sam već pet godina vojnik i da bih rado otišao kući vidjeti obitelj“, priča Poldo.
Britanskim vojnim avionom prebacili su ga partizanima u Topusko. Tu je držao kurs za minere sve dok 15. srpnja nije zatražio prekomadu u Pazin. „Kući sam stigao 17. srpnja u četiri sata ujutro. Otac i susjed spremali su se kositi, a majka im je pripremala doručak“, priča o svom povratku iz rata.
Supruga mu je bila odvedena u logor Dachau. Preživjela je i vratila se kući, ali narušena zdravlja, pa najvjerojatnije zato nisu imali djece. Preminula je 1996. godine.
Nakon razvojačenja postao je član Kotarskog komiteta Pazin, sekretar trgovačkog društva Istrakomerc Pazin i predsjednik Mjesne općine Gračišće. Do umirovljenja 1973. godine bio je na raznim rukovodećim funkcijama i često bio pozivan da, kako kaže, riješi probleme u poduzećima.
Američki crnci najbolji ljudi
Kao nešto najvrijednije u svom životu ističe da je imao prilike upoznati ljude iz gotovo cijelog svijeta. Upitali smo ga koji su najbolji. „Američki crnci! Oni bi ti dali nešto bez da nešto traže zauzvrat, a svi drugi bi ti samo uzeli“, odgovorio je. A na pitanje koji su najgori, smjesta je rekao: “Fašisti!“
U lov više ne odlazi, ali i dalje je aktivan u Udruzi antifašista, a ovih dana se sprema obrezati vinograd. Radi izvrsni muškat koji smo pili uz domaći pršut, kobasice, pancetu i tortu. (Tekst i foto: Robi Selan)
