Bespućima istarskog sjevera: Zašto su loše ceste i prazni kiosci zapravo super stvar!

Obaveze su me nedavno nanijele u Ilirsku Bistricu, slovenski gradić iznad Rijeke, nekad poznato vojno-studentsko svratište, mjesto kraj kojeg su prolazili vlakovi iz Istre i Rijeke za Ljubljanu i mjesto u kojem su u bivšoj Jugi neki sretnici (oni koji su izbjegli karaulu na albanskoj granici) služili vojni rok.

Vozeći se kroz “posljednju istarsku općinu” Matulje, morao sam odlučiti koji od dva susjedna granična prijelaza odabrati; Rupu – Jelšane, pogodnu za one koji idu u Ljubljanu, ili pak Pasjak – Starod, koji se obično koristi za rutu prema Trstu. Radi se o prijelazima koje Istrani rijetko koriste. Labinjani i Buzećani u pravilu idu na Sočergu a svi ostali na punktove kraj Umaga i Buja. U jednom smjeru sam išao na Rupu, a u povratku na Pasjak. Moram priznati da mi je to bio jedan od zanimljivijih izleta.

Prvi zadatak sastojao se od izbjegavanja autoceste iznad Rijeke prema slovenskoj granici a koja je pod naplatom. S obzirom na skromnu duljinu radi se o čistom gubljenju turista, jer kad sam nedavno imao tu nesreću da njome prođem, vidio sam čak dva auta. Nitko domaći ne ide tom cestom, svi redom biraju staru kroz Matulje, koja je lošija, ali besplatna. I dok autocesta zjapi prazna, centar Matulja po gustoći prometa izgleda kao New York.

Jednom kad se pređe granica, nađeš se na cesti Jelšane – Ilirska Bistrica, u jednom od slabije razvijenih dijelova Slovenije. Cesta je standardna, opasana zimzelenom šumom i livadama, tu i tamo nekim selom, ali i drugim zanimljivostima.

Zavezan između dva bora primjećujem ogroman poderani plastični trasparent “euro-kuna”, a malo kasnije zatvorenu mjenjačnicu u oronulom kiosku. Bilo je prilično groteskno. Ne govorimo o malom oglasu, nego nečemu veličine jumbo plakata, koji kao da je ljuta bura zakačila između dva nedužna stabla.

Na cesti prema Hrvatskoj, iz smjera drugog prijelaza Starod – Pasjak ista stvar. Na ugibalištu, nasađen na podlogu od razbijenog asfalta i šljunka, zatvoreni kiosk mjenjačnice i policijska patrola. Nije baš neka reklama za hrvatski turizam, ali zašto bi i bila. Ljudi pokušavaju uz što manje troškove nešto zaraditi, koristeći tranzitnu poziciju. Zapravo je tako svima bolje. Kad bi cesta postala autoput, počeli bi je naplaćivati. Kad bi kiosci bili uređeni, bio bi tamo i neki kemijski WC čija bi vrata otvarala samo kovanica od jednog eura! A ovako, široko nam polje...

Inače, Ilirska Bistrica puna je šoping centara, a oni pak hrvatskih potrošača. Hrvatski se čuje iza svake police s rižom i tjesteninom. Naručito to vrijedi za diskontni lanac Hofer, sličan Lidlu. Njega u Hrvatskoj nema, pa je valjda zbog toga ekspozitura u Ilirskoj Bistrici posebno zanimljivima “južnjacima”.

Vrativši se u Rijeku nije mi bilo dosta gorske avanture pa sam u Istru krenuo starom cestom preko Učke. Besplatnom, naravno, za razliku od tunela. Neki nagibi nisu za brzinu veću od 30 km/h, a za vrijeme zime ili ne daj Bože poledice, niti to, ali magični pogled na Kvarner i britki planinski zrak vrijedni su rizika.

S istarske strane tu je i izvor Josipa II, uređen u 18. stoljeću, kad je nastala i prva cesta za Učku, a gdje se putnik može osvježiti izvrsnom pitkom vodom, koju još zovu “Napoleonova voda”. Obavezno ponesite nekoliko praznih boca za kućne zalihe! Planinski dio  našeg poluotoka i nama samima je čista egzotika.

Čvrsto sam odlučio – idući put istražujem cijeli pojas slovensko – hrvatske granice u Istri, a idući na redu je mali i zabačeni prijelaz Jelovice – Podgorje, čiji je status isti kao i onaj znatno većih Rupe ili Pasjaka, dakle međunarodni, samo što ga gotovo nitko ne upotrebljava, osim lovaca i lokalnog stanovništva. Mogao bi se među njih, bar na jedan dan, uklopiti i jedan novinar. (Kristian Stepčić Reisman)