Zašto labinski političari ne žele priznati poraz s referendumom?

Prateći medije ne može se ne primijetiti slična terminologija koju upotrebljavaju akteri u politici i u sportu. I u jednoj i u drugoj djelatnosti susrest ćemo se s istim terminima kao što su: utakmica, utrka, borba, dvoboj, timski rad, šansa, prednost itd. Sve te riječi uglavnom imaju slična značenja i u politici i u sportu, osim dviju riječi koje se također dosta rabe, a to su pobjeda i poraz.

I dok je u sportu potpuno jasno da je pobjednik onaj koji je postigao više pogodaka ili prvi prošao kroz cilj, u politici to nije slučaj. Često se događa da se u nekoj političkoj utakmici svi proglašavaju pobjednicima. Sportsko priznavanje poraza u politici dolazi u obzir samo onda kad je glavni igrač spreman snositi posljedice svoje loše odigrane utakmice, ili krive procjene snage protivnika, a to je doista rijetkost.

Svi koji su sumnjali u pobjedu svoje sumnje nisu smjeli glasno izraziti

Prije nešto više od mjesec dana na Labinštini se odigrala jedna politička utakmica, nazvana savjetodavnim referendumom o energentu u budućoj plominskoj termoelektrani. Očekivalo se da će lokalno stanovništvo lakoćom zabiti nekoliko golova središnjoj vlasti i pokazati joj da na njenom terenu ne može računati na bodove. U tu svrhu angažirana su i neka značajna pojačanja sa strane, koja su trebala motivirati domaće igrače da daju sve od sebe. Mediji su podgrijavali, sad možemo reći nerealne nade, da će lokalni igrači izginuti na terenu za pobjedu, a nju bi osigurala izlaznost od preko 50% biračkog tijela. Svi oni koji su sumnjali u pobjedu, nisu ni smjeli te svoje sumnje glasno izraziti.

Danas znamo ishod utakmice, ili barem mislimo da znamo. Na referendum je izašlo oko 36% glasača i valjda je jasno da je svojim neizlaskom na referendum veliki broj naših sugrađana glasno rekao što misli o njemu. Ipak, poražena strana ne priznaje poraz, već želi da se priznaju rezultati referenduma bez obzira na nisku izlaznost. Sportskim žargonom, gubitnici žele dobiti za zelenim stolom ono što su izgubili na terenu, ne prezajući ni od toga da naknadno promijene pravila igre.

Izjave i slike naših lokalnih čelnika nakon referenduma djeluju pomalo nadrealistički i groteskno, poput trkača koji je završio utrku na petom mjestu, ali se ipak gura na pobjedničko postolje, jer smatra da je to zaslužio. Ili se pak boji da bi mogao izgubiti sponzore.

Ja sam prije referenduma javno istupio protiv njegovog održavanja. Očigledno da postoji jedna tiha većina koja misli slično poput mene i koja je svojim neizlaskom željela uskratiti legitimitet organizatorima referenduma. Pozivam lokalne čelnike da konačno prihvate realnost i da pokušaju iz ove situacije izvući najbolje što se može. Savjetujem im i da prestanu slušati takozvane aktiviste, propale političare i sve one koji u Hrvatskoj godinama promoviraju svojevrsnu kulturu nerada.

Uvijek iste osobe i udruge protiv

Zar nikoga ne bode u oči činjenica da su iste osobe i udruge, ne samo protiv Plomina, nego i protiv Omble, Ploča, Drave, protiv Družba Adrije, protiv golf igrališta, protiv kompostana, protiv vjetroelektrana, protiv eksploatacije nafte u Jadranu.

Nekome očito odgovara da Hrvatska bude tehnološki zaostala i energetski ovisna. Uostalom, u zapadnoj Europi ima dovoljno velikih proizvođača električne energije, i oni će nam je rado i dalje prodavati. I naftu možemo kupovati na svjetskom tržištu.

Naši se poljoprivrednici često žale na uvozne lobije koji nastoje uvesti mjere koje bi smanjile domaću proizvodnju i time povećale uvoz. Uvjeren sam da jaki uvozni lobiji postoje i u drugim djelatnostima, pa tako i u energetskom sektoru. Kad god netko u Hrvatskoj istupi s nekim proizvodnim projektom, uvijek se pojave ljudi i organizacije koji istog trenutka pronađu stotine argumenata protiv.

Jedini objekt za koji postoji konsenzus je Pelješki most, koji će se jednoga dana možda i izgraditi, ne zato što je nužan, nego zato što birokratski umovi nisu u stanju riješiti pitanje granica, i to ne samo onih državnih nego još više onih u glavama. Svojedobno su Nijemci imali koridore kroz DDR do zapadnog Berlina. Zar se mi ne možemo dogovoriti za nešto slično s BiH. No, to je jedna druga tema.

Plin ili ugljen lažna dilema

U svom istupu prije referenduma iznio sam argumente zašto sam za izgradnju novog pogona u Plominu pa to neću opet ponavljati. Želio bih samo skrenuti pažnju na lažnu dilemu koja se provlači kod ove teme. Naime postavlja se pitanje energenta, da li smo za plin ili ugljen. U stvarnosti ta dilema treba glasiti ovako: da li smo za ugljen ili novog pogona u Plominu neće biti.

Takozvani zaštitnici okoliša, koji svjesno ili nesvjesno ipak rade za uvozne lobije, redovito prešućuje neke interesantne podatke koji bi mogli zanimati javnost. Stvara se dojam da će nova elektrana drastično povećati štetne emisije u ovom dijelu svijeta, pa se  od nas očekuje da svojim NE ugljenu doprinesemo zaštiti od globalnog zagađenja. Prema dostupnim podacima, u svijetu se danas godišnje izgori oko 7,5 milijardi tona ugljena, a novi bi pogon u Plominu s 2 milijuna tona godišnje na to utjecao s oko 0,03%. Prestanimo se već jedanput igrati spasitelja svijeta i učinimo nešto što je dobro za nas, pa makar se to ne sviđalo bjelosvjetskim energetskim lobijima. (Valter Kvalić)