Massimo: Vrlo rijetko čitam kritike o sebi jer kritičarima fali znanja
Ove godine Rovinj jazz festivalu otvorit će Massimo Savić i Revijski orkestar Zagrebačke filharmonije koji će zajedno izvesti najveće Sinatrine hitove. Povod za ovakvu glazbenu suradnju je stogodišnjica rođenja Franka Sinatre, a ususret koncertu koji će se održati 4. srpnja u prostoru bivše Tvornice duhana novinari Glorije popričali su s Massimom.
* Kako je nastala ideja o koncertu s pjesmama Franka Sinatre?
- Prvotnu ideju o projektu Sinatra smo bukvalno spontano pokrenuli bivši dirigent Big benda Hrvatske radiotelevizije Silvije Glojnarić i ja. Dugo je trajalo dok se ideja pretvorila u stvarnost. Skoro pet godina smo lagano pripremali koncert zvan ‘Massimo pjeva Sinatru da bi 2010. to i izveli u Lisinskom. Koncert u Rovinju je nešto drugačiji. To su Sinatrine pjesme, ali kroz klasičnu postavku filharmonije, na čelu sa Zdravkom Šljivcem i uz malu pripomoć mog bubnjara, Marka Matoševića, jer bez swinga se ipak ne može.
* Koje Sinatrine albume ili pjesme najčešće slušate kod kuće? Sjećate li se kad ste ga prvi put čuli…
- Sinatru sam čuo još kao dijete i odmah sam uspostavio kontakt sa tim pjesmama. Kasnije se kroz život jasno uvijek pojavljivao Sinatra ili kroz pjesmu ili kroz film. Meni je jedan od najdražih film u kojem je Sinatra apsolutno i suvereno briljirao, a se zove “Čovjek sa zlatnom rukom”. Da li treba napisati da ja osjećam jednu osobnu povezanost sa fabulom istog?
* S obzirom da ste imali obaveza i kao član zirija X Factor Adria, kako se stignete pripremati za koncert?
- Svi moji koncerti su već odavno pripremljeni. Ja sam netko tko stvarno uživa u timskom radu, pogotovo kada sam okružen sa ovako pametnim i talentiranim suradnicima. Tako da s te strane problema nema. Jedino je problem taj što se jako puno putuje, što su vožnje kadkada riskantne, a bogami i letovi. Ali, iskreno, koliko god da sam izmučen u trenutku kada krenem svirati sa svojim momcima, čitav je umor izbrisan kao gumicom. I dok traje koncert u punoj sam snazi. No, kada se koncert završi, ako sam ga započeo umoran, osjećam se kao prazna vreća krumpira.
* Je li vam teže čitati kritike o svojim nastupima i albumima ili ocjenjivati druge kao član žirija?
- Vrlo rijetko čitam o sebi, jer su stvarno rijetki oni koje cijenim kao kritičare. Mladoj kritici dosta toga fali jer je jednostavno nemoguće da je netko i blizu naslušan kao netko tko je rastao uz The Doors, Hendrixa i tako dalje. Ta se rupa u znanju često osjeća u tekstovima tako da, kao što sam rekao, rijetko to pratim. Jasno da je ocjenjivati puno lakše. No, i tu ima izuzetaka, a to se ogleda u dubini duše pojedinog člana žirija. Možda je bolje reći, krhkosti duše, a ne dubini, jer ako si svjestan da toj djeci to toliko znači nije ti baš lako nekoga poslati kući – kazao je Massimo za Gloriju.
