Debeljuh: Račana na popuštanje Drnovšeku nagovorio Jakovčić

Uoči izvanrednog zasjedanja hrvatskog Sabora, u kojem se odlučivalo izlazi li Hrvatska iz arbitraže zbog kršenja arbitražnog postupka, te posljedično moguće pristranosti Arbitražnog suda, razgovarali smo sa Dinom Debeljuhom koji problem Piranskog zaljeva poznaje od njegovih samih početaka.

Ovaj bivši saborski zastupnik i gradonačelnik Buja, jedan od najaktivnijih aktera tadašnjih događaja i svjedoka tog vremena, kasnije biva imenovan i na dužnost veleposlanika u Indiji. Danas je predsjednik udruge Antikorupcijski pokret, i kaže, kako živi i dalje vrijednosti koje je zastupao u počecima svojeg političkog djelovanja.

„Za napomenuti je činjenicu da, kada je započeo raspad SFRJ, odmah nakon proglašenja nezavisnosti, Slovenci počinju graditi tzv. kontrolne točke i to, uz ostale i na graničnom području Piranskog zaljeva, i to na hrvatskoj strani kanala sv. Odorika. To je umjetni kanal kojega su 1950-tih izgradili građani Hrvatske, kako bi spriječili poplave rijeke Dragonje, prije svega zbog zaštite obližnjeg rudnika'', kaže Debeljuh.

Slovenski političari već 1990. krenuli u napad

„Dakle, slovenski su političari već tada „krenuli u napad“,  uzimajući ono što im nije pripadalo, naravno, u interesu svoje države. Tadašnja Općina Buje odmah je protestirala. Kada su slovenski političari shvatili da smo mi reagirali i da se bunimo, povukli su se na svoju stranu granice pa tako izgradili „kontrolnu točku“ s druge strane kanala. Bile su to ratne godine, a u Zagrebu nas nitko nije slušao, iako smo i sami shvaćali da se bave obranom zemlje. Osim nas koji ovdje živimo, nitko nije ozbiljno shvaćao težinu problema, kao i da je riječ o hrvatskom teritoriju, koji nam pripada po odluci Badinterove komisije koja se tada bavila problemima granica novonastalih država“, napominje Dino Debeljuh.

Rijeka Dragonja je bila priznata i poslije drugog svjetskog rata, dogovorena granica između dviju jugoslavenskih republika. Važno je znati da kanal Sv. Odorik izlazi u more negdje pri kraju zaljeva, a rijeka Dragonja izlazi skoro u sredini kopnenog dijela zaljeva. Obzirom da je Badinterova komisija zauzela jasan stav da je osnova za utvrđivanje granice između novoformiranih država, prijašnje republičke granice, Hrvatska je odmah trebala tražiti od Slovenije da napusti teritorij koji joj ne pripada i da rijeka Dragonja bude crta razgraničenja. Hrvatska, isključivo zbog nesposobnosti i nesnalaženja tadašnje političke vrhuške, to nikada nije učinila.

Kada su Slovenci shvatili da mogu dobiti više nego im pripada, krenuli su s većim zahtjevima

„Kada  je slovenska strana shvatila da s druge strane imaju nespremnog suparnika, uvidjevši da mogu dobiti mnogo više nego li im pripada, krenuli su još većim zahtjevima. Donijeli su deklaraciju parlamenta da je čitav piranski zaljev njihov (to mnogi i danas zaboravljaju), desnica je čak i Savudriju tražila, pa sve do rijeke Mirne. Tada sam od naših ribara dobio informaciju da su hrvatska Vlada i Predsjednik Tuđman pod slovenskim pritiscima prihvatili da sloveniji pripadne 2/3 zaljeva, na što sam žestoko reagirao u Saboru, smatrajući da je podjela na pola, najpoštenija. Tadašnji premijer Nikica Valentić mi je u Saboru odgovorio da ništa nije dogovoreno.  Najteže je tada bilo našim ribarima koji su imali gotovo svakodnevne susrete sa slovenskom policijom, koja ih je tjerala sa polovice, na trećinu zaljeva. Treba reći da su ribari tada bili jedini koji spašavali situaciju cijelo vrijeme, isplovljavali do sredine Piranskog zaljeva, i nastavljali se sukobljavati  sa slovenskom policijom, koja ih je stalno vraćala natrag, na „našu“ trećinu zaljeva. Zahvaljujući njima to se je stanje nekako održavalo, jer oni se nisu dali, smatrajući da su u hrvatskim vodama. Kad je slovenska strana shvatila da im ni 2/3 zaljeva nije dovoljno da mogu slobodno izlaziti na otvoreno more, već da opet moraju preko Hrvatske, krenuli su novim zahtjevima, i tako se to vuklo godinama“, prisjeća se Debeljuh.

U vrijeme Račanove koalicijske Vlade, silno se željelo riješiti taj trajni problem sa Slovenijom, a s druge je strane bio Janez Drnovšek. On je pak prema Hrvatskoj krenuo s maksimalističkim stavovima te je u pregovorima tražio čak 7/8 Piranskog zaljeva, što bi Sloveniji omogućilo izravan ulaz u međunarodne vode. Tražio je i da kuća Joška Jorasa pripadne Sloveniji.

Sloveniju će koštati pohlepa prema Hrvatskoj

„Znajući da je taj problem jedna od prepreka ulaska Hrvatske u EU, premijer Ivica Račan prihvatio je sve Drnovšekove uvjete, zaveden koalicijskim partnerom i ministrom u Vladi, Ivanom Jakovčićem, koji je pristao na takvu podjelu, koja je između ostalog ukidala direktnu granicu koju Hrvatska putem mora ima sa Italijom. Račanov način razmišljanja je bio logičan, ako se Ivan Jakovčić koji na neki način predstavlja Istru (u tom je trenutku bio predsjednik IDS-a) slaže sa tom podjelom, znači da se i ljudi u Istri slažu i da je dogovor dobar. Međutim, na dan parafiranja sporazuma, saznavši da se Kajin i ja oštro protivimo tom rješenju, dva sata prije zasjedanja saborskog Odbora za vanjsku politiku, premijer Račan pozvao je Damira Kajina i mene na razgovor u svoj ured. Bio je začuđen da mi o tome nismo znali ništa i da nas predsjednik IDS-a, u to vrijeme ministar u Vladi, Ivan Jakovčić, o tome nije obavijestio. Rekao sam mu: Predsjedniče, taj Vam prijedlog neće proći! Nikakvih 7/8 Piranskog zaljeva, nema šanse. A Jorasova kuća ostaje na hrvatskom teritoriju!“ , naglašava Debeljuh.

Naravno, Račanov prijedlog na odboru za vanjsku politiku nije prošao, a do glasanja u Saboru nikad nije došlo. Pretpostavljam da se Račan, nakon što prijedlog na odboru nije prošao, čuo sa Drnovšekom, koji „velikodušno“ odustaje od Jorasove kuće, i Račan se odlučuje na paraf sporazuma. Na sreću, taj paraf nema pravnu vrijednost, jer to Sabor nikada nije ratificirao.

„Uvjerenja sam kako će Sloveniju  pohlepa i nekorektan odnos njihovih političara prema susjedima, Hrvatskoj, koštati. Nakon ove blamaže, slovenski političari trebaju prestati sa politikanstvom i varanjem vlastitog naroda, te ovaj slučaj zajedno sa Hrvatskom, predati pravim stručnjacima za međunarodno pomorsko pravo. Hrvatska bi trebala, unatoč dugogodišnjim greškama svojih političara konačno trebala dobiti ono što joj i pripada, a to je pola Piranskog zaljeva“, zaključuje Debeljuh.