Pirane u zaljevu: Milanović kao Tuđman, Karamarko kao Tito
Da će se ponovno graditi nacionalno jedinstvo dalo se naslutiti još prije par tjedana, kada je predsjednik SDP-a i hrvatski premijer, valjda još omamljen stranačkim frakcijskim borbama, podržao prijedlog da se zagrebačka zračna luka nazove po Franji Tuđmanu, haškom optuženiku kojeg je samo biologija spasila međunarodne blamaže.
Ma kakav franak, kakve ovrhe, kakve deložacije... Tu bi SDP kao lijeva stranka trebao biti na domaćem terenu, ali očito nije kad javnu agendu okreće prema temama u kojima su u pravilu desničari jači. Raspravljati dakle treba o povijesnoj ulozi čovječuljka iz Velikog Trgovišća.
Slučaj prisluškivanja haškog arbitra i slovenske agentice, najvjerojatnije organiziran u hrvatskoj službi na čijem je čelu državljanin Hrvatske i SAD-a, došao je kao Bogom dani poklon novom velikom projektu gradnje jedinstvenog nacionalnog monolita uoči izbora. U toj mentalnoj oluji, koja je Hrvatskoj dala izliku da izađe iz međunarodnog složenca kojeg je sama zasolila, naročito sada, kad je primirisala višak runolista i manjak ličkog krumpira, mogu se primjetiti i doista fantastične izjave.
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko tako izjavljuje da "nikad nismo posezali za tuđim ali svima moramo dati do znanja da na bilo koji način nećemo nikome dopustiti da nam naprosto oduzima ono što je naše". Čisti Tito! Tuđe nećemo, svoje ne damo! Arbitražni sud može raditi, ali ga Hrvatska ne priznaje, pišu novine. Nije li Tito svojedobno rekao da priznaje samo sud svoje partije? OK, ne priznajemo sud, ali ipak nećemo povlačiti Budislava Vukasa. Nek' ostane tamo za svaki slučaj. Govorimo jedno, radimo drugo. Kažimo da ne priznajemo, iako znamo da to tako ne ide i nek' nas svi mole. Dignimo što veću halabuku da što više dobijemo. (Kristian Stepčić Reisman)
