Sabina Belušić: Da postoji takav zahvat, vlastite oči odmah bih dala sinu

Dino je mladić s rijetkom dijagnozom – akromatopsija, koja mu prijeti potpunim gubitkom vida. No on je i veliki sretnik, jer uz sebe ima obitelj koja mu pruža bezuvjetnu podršku i ljubav, tako počinje članak na In portalu, news portalu za osobe s invaliditetom.

Dino Belušić je mladić u drugom razredu Ekonomske škole Mije Mirkovića Rijeka s dijagnozama akromatopsija, nistagmus, astigmatizam, fotofobija, dioptrija, te poremećaj rada štitnjače. Kao dijete imao je ostatak vida od 30 posto, a trenutno je to 8 posto, no njegova vidna funkcija i dalje pada. Ne može zavezati tenisice, ne vidi što oblači, no živi kao njegovi vršnjaci preko tjedna u učeničkom domu Kvarner u Rijeci, a vikende provodi s obitelji u Sv. Katarini.

Nakon poroda Sabini Belušić liječnički je tim saopćio da s njezinim Dinom nešto nije u redu. Neurokirurg je utvrdio da beba ima limfangiom, dobroćudni tumor ispod desne aksile te su Sabini objasnili da su potrebne punkcije u Riječkoj bolnici. Odlučila je poslušati savjet medicinske sestre koja joj je istakla bolju soluciju, odlazak na kirurgiju u Klaićevu bolnicu u Zagrebu.

"Stigavši s bebom u Zagreb imala sam uputnice za bolničko liječenje i moj boravak uz Dina na pedijatriji, no za mene su rekli da nemaju mjesta, ali mi mogu ponuditi apartman za 850 kuna na dan", prisjeća se Sabina.

"Bio je to mučan i tešak period, bez ikoga osim majke koja je bila uz mene i kuhala mi da mogu dojiti dijete četiri puta dnevno. Prebrodili smo tih 15 dana, ne znajući što nam tek slijedi.

Primijetili smo da Dino gleda izravno u sunce i svjetlost mu odgovara. Nešto nije bilo u redu s njegovim očima i u trećem mjesecu života otišli smo po odgovor liječniku. Rekao nam je da čekamo, prerano je i tako je došao prvi Dinov rođendan. Vratila sam se na posao, Dino je krenuo u jaslice, no to se pretvorilo u agoniju. Morala sam dati otkaz, tete u vrtiću nisu se mogle snaći s Dinom koji je stalno padao. Otišli smo u Pulu, no liječnica me uopće nije željela ni slušati dok sam molila da izađe van sa mnom i uvjeri se kako Dino gleda u sunce. Samo nas je proslijedila dalje da provjerimo psihomotoriku za koju je potvrđeno da je uredna.

Nezadovoljni, otišli smo u Klaićevu bolnicu gdje i danas obavljamo sve potrebne kontrole. Dino je bio malen, nije znao što mu je s očima, nismo imali dijagnozu. Dobio je samo naočale s jako tamnim staklima i dioptrijom uz koje se znalo za nistagmus i astigmatizam. Nosili smo se s teškoćama ne znajući s čime se nosimo, jer to je bilo doba bez interneta i dostupnih informacija", priča Sabina.

Ružna sjećanja na osnovnu školu i učitelje

Stariji sin Denis (20) prolazio je sve teške trenutke i neizvjesnost zajedno s bratom i roditeljima koji su već dva desetljeća u sretnom braku, ponosni na svoju veselu obitelj. Kažu da je 16-godišnji Dino (malo razmažen, no iskren i osjećajan, a Denis ga kao stariji brat kritizira kad misli da treba. Jedan sasvim prirodan bratski odnos.

Odrastavši u selu gdje nema njegove generacije, Dino se druži sa starijima od sebe, prihvaćen je i pomaže koliko može. Uz osnovnu školu vežu ih samo ružna sjećanja obzirom da Dino nije bio prihvaćen niti dobio razumijevanje od strane djece i učitelja. Pojedinci su se trudili, no najčešće su ga pratile izjave: "Neka on samo sjedi i ništa drugo ne treba." ili "Nisam znala da on ne vidi ploču i ne raspoznaje boje."

"Dino je odrastao, tehnologija napredovala i po savjetu doktorice iz Klaićeve učinili smo pretragu na KBC Zagreb, Rebro", nastavlja Sabina.

"Tada su nam konačno u detalje objasnili da Dino ima visoki stupanj slabovidnosti, akromatopsiju. Ti liječnici na Rebru meni i obitelji bili su neprocjenjivi, ljudska bića koja su nam pomogla da se naučimo nositi s Dinovom dijagnozom, svjesni da može i oslijepiti. Djeca sa akromatopsijom su inteligentna i brzo pamte. Dva do tri puta godišnje odlazili smo u Zagreb u Klaićevu, pa po naočale u jedini optički studio u RH za slabovidne, što je problem svih roditelja djece s akromatopsijom koja nisu iz Zagreba. Naočale smo sami financirali, jer od HZZO-a smo mogli dobiti jako malo i samo svake tri godine, a Dino je rastao i dioptrija se mijenjala. Dizali smo kredite i snalazili se sami kako smo mogli. Suprug Zdravko je radio, a ja sam bila nezaposlena punih pet godina. Prebrodili smo i to, radim već osam godina u Domu za psihički bolesne odrasle osobe „Sv. Nedjelja“ u Nedešćini. Nama roditeljima djece s akromatopsijom pomogla je majka djevojčice s akromatopsijom, Ana Marija Tašić, koja se izborila za kanterfiltere koji su neophodni za našu djecu. Vrativši film unazad, bilo je jako stresno ali uvijek smo se držali zajedno. I plakali kad bi nam došlo, jer lakše je isplakati se, pa se nastaviti nadati da će biti bolje.

Danas smo mirniji, Dino ide u Ekonomsku školu Mije Mirkovića Rijeka koja je prilagođena djeci s teškoćama u razvoju.

Dajem se potpuno za Dinovo obrazovanje, jer znam da on nikad neće biti samostalan. Njegovi planovi za budućnost su da se zaposli u struci. Volio bi biti pravnik, a odlično glumi i pjeva. Vidim ga kao uspješnog, društvenog i komunikativnog muškarca i vjerujem da će se uspjeti izboriti za svoje snove! Nada zadnja umire i vjerujem da će stanje stati gdje jeste te neće oslijepiti. Da postoji operativni zahvat kojim mogu dati vlastite oči mom Dinu istog trenutka bih to učinila", rekla je Sabina Belušić za In portal.