Ispovijest Istrijanke koja je preživjela Twinse i napade u Parizu
"Kad se tako nešto dogodi, kao da u čovjeku nešto umre. Nestane nada, shvatiš da se nalaziš pred velikim promjenama i da svijet kakav znamo polako nestaje. U takvim prilikama pomisliš i na vlastitu smrt i zapitaš se u kakvom ti je stanju duša."
Riječi su to Nevenke Manetta, rođene Golja, Labinjanke koja je prije više desetljeća emigrirala i koja je imala "sreću" da se u vrijeme napada na Twinse nalazila u New Yorku, a onda, kad je "grunulo" u Parizu, da se našla baš tamo, nekoliko minuta vožnje od Eiffelovog tornja.
Nevenka ili – kako je još zovu – Nevia je sestra ugostitelja Željka Golje, vlasnika popularne konobe u Snašićima. Živjela je New Yorku, ali se prije nekoliko godina, zbog suprugovog posla, s dvije kćerke preselila u Pariz. Postala je tako indirektni svjedok dvaju najvećih terorističkih napada zapadnog svijeta.
"Tog petka bila sam doma. Čula sam za napade od kćerke, ona mi je javila što se dogodilo. Te je večeri bila kod prijateljice, nedaleko naše kuće i nije izlazila. I sreća da nije, jer i ona je, kao i mnogi mladi Francuzi, svako toliko navraćala u Bataclan, gdje se dogodio napad. Na početku se mislilo da je poginulo oko dvadeset ljudi i tek smo drugo jutro saznali veličinu tragedije. Neki prijatelji moje kćeri bili su u toj zoni i ona im je javila da smjesta otiđu", sjeća se Nevenka tog kobnog petka 13-og. Budući da živi daleko od žarišta pariškog noćnog života, napad ju nije direktno pogodio no uvjerena je da njen Pariz više nikad neće biti isti.
"U takvim prilikama pomisliš na vlastitu smrt, shvatiš da nismo svemogući"
Nevenkin suprug, porijeklom Talijan, po struci je odvjetnik specijalist za intelektualno vlasništvo. Radi u Parizu i Bruxellesu, ali za vrijeme napada u Parizu bio je u New Yorku zbog posla. Starija kćer Sofie studira i ove godine završava fakultet, a mlađa – Steffi ima 14 godina.
"Steffi je uvijek samnom doma, pa za nju previše ne brinem. I u njezinoj školi je sve OK, ali ipak se vidi da su puno strože sigurnosne mjere. Starijoj kćeri je teže. Na fakultetu diskutiraju o svom okruženju. Mladi se pitaju kako se suočiti s tim zlom! Roditelji američkih studenata žele da im se djeca čim prije vrate."
Za razliku od New Yorka gdje ima dosta Istrana, u Parizu je obitelj Nevenke Manetta praktički izolirana.
Ne poznaju nikog iz Istre i druže se uglavnom s ljudima iz SAD-a i nekoliko lokalnih prijatelja. "Kad se je dogodio 11. rujan, crkve su bile pune ljudi i samo tu se mogla ublažiti bol. Na kraju, morali smo priznati da ipak nismo svemogući! Da je duhovno bogatstvo puno važnije od materijalnog. Nadam se da će ipak biti malo bolje. Neka Bog blagoslovi i čuva svih vas u Labinu i u Snašićima, mog brata Željka s familijom, a i svih nas u Parizu. Život ide dalje", poručuje Nevenka. (Kristian Stepčić Reisman)
