Ivan Mijandrušić: Pazinski komunisti nisu marili za Gračišće

Onaj tko zna kako su Gračišće i okolica izgledali 1993. godine kada je uveden novi teritorijalni ustroj i kako izgledaju sada, složit će se da je Općina Gračišće u potpunosti opravdala svoje osnivanje. S druge strane, Gračišće sa svojih 2,5 do 3 milijuna kuna prihoda ovisi o kapitalnim pomoćima države i županije. Načelnik Ivan Mijandrušić, kojemu teče četvrti mandat za redom, kaže da ga je država prošle godine najviše razočarala.

„Početkom 2015. godine ukinuli su nam status brdsko-planinskog područja čime je naš proračun smanjen za 40 posto. Dogodilo se to u možda najgorem trenutku za nas jer smo imali kredit od 1.95 milijuna kuna, za popločenje Gračišća i rekonstrukciju škole u Bazgalji, a ukinuli su nam 1.2 milijuna kuna oduzimanjem statusa brdsko-planinskog područja, za što nismo znali. Naši prihodi od poreza skoro su u potpunosti unaprijed raspoređeni za vrtić, vatrogasce, održavanje nerazvrstanih cesta, javnu rasvjetu, električnu energiju i plaće djelatnika. Ipak smo uspjeli servisirati kredit i u kolovozu ćemo ga otplatiti. Tu moram pohvaliti svoju ekipu i zahvaliti im se na strpljenju jer njima ne plaćamo sve obveze redovito zato što novca nema dovoljno.“

Prva sjednica prvog Općinskog vijeća održana u oštariji

* Kažete da vam je zbog toga 2105. godina prošla u pripremanju projekata. Kojih?
- Naš rad se bazira na onom što nitko ne vidi, a vrlo je zahtjevan. Pripremili smo projekt izgradnje vrtića i jaslica. Naš sadašnji vrtić prima samo dvadeset i dva polaznika, pa roditelji djecu vode u Potpićan, Barban, Žminj i Pazin. Isto vrijedi i za osnovnu školu, koju smo planirali proširiti, međutim, Europa ne daje sredstva za te svrhe, a ministarstvo kaže da se ne može škola graditi u svakom selu, pa je taj projekt upitan. Treći projekt je sportska dvorana koju naši mladi zaslužuju, a za to je moguće dobiti novac iz EU – što trenutno pripremamo. Sljedeći projekt je obnova školske zagrade u Milotskom brijegu i njeno pretvaranje u biciklistički centar, zatim asfaltiranje cestovnog spoja Gračišća i Gologoričkog dola, upravo zato da bi djeca mogla lakše dolaziti u vrtić i školu, a mještani bi tako dobili spoj sa svojom općinom. Posljednji projekt je dovršetak popločenja Gračišća kako bismo najkasnije do kraja 2017 mogli reći: „Gračišće je sada nešto nešto drugo!“   

* Mislim da je Gračišće već sada nešto drugo u usporedbi sa stanjem kada je Općina napravila svoje prve korake.
- Prije nego što sam postao načelnik bio sam tri godine u Mjesnoj zajednici, tri godine odbornik u Skupštini Općine Pazin, četiri godine vijećnik i četiri godine član Poglavarstva. Kada je općina nastala nismo imali prostorije u kojoj bi održali sastanak, pa smo prvu sjednicu Vijeća održali u oštariji. Poslije smo se sastajali u motelu u Pazinu, u školi i prostorijama Istarske županije. U Špitalu, u zgradi u kojoj se sastaje Vijeće, krov je bio na tlu, a zgrada u kojoj je sjedište Općine uopće ga nije imala. Kula, kulturni spomenik, bio je srušen sedamdeset posto. Kada smo postavili skele i očistili ga od bršljana koji ga je skrivao, mnogo me ljudi pitalo kada smo to izgradili! A o crkvi Majke Božje na placu i ostalim crkvicama da i ne govorim! Nijedna kuća u Općini nije imala vodovod, ni asfaltirani prilaz. Danas imamo još sedam kuća koje nisu spojene na vodovodnu mrežu i predstoji nam asfaltiranje najteže i najduže nerazvrstane ceste, Lovrići – Bažoni – Brežani – Matkovići – Poldrugovci, projekt koji je već spreman za natječaj. Uz to smo obnovili Vatrogasni dom u Brljafima i bivšu školsku zgradu u Bazgaljima, a u Batlugu smo izgradili novi društveni dom.    

S jedanaest godina na Općinski sud u Pazinu

* Koji je bio razlog takve zapuštenosti Gračišća?
- Očigledno komunisti u tadašnjoj Općini Pazin za nas nisu marili. Raspisivali su se samodoprinosi, ali gradilo se u Pazinu, Karojbi, Tinjanu i Kringi. Zbog toga je izglasavanje samodoprinosa dva puta padalo upravo u Gračišću i drago mi je da smo na taj način pokazali da postojimo. Možda i od naših vođa u Mjesnoj zajednici nije bilo sluha za suradnju.

* Glasati protiv samodoprinosa u vrijeme Jugoslavije i socijalizma nije bila mala stvar!
-  Kad je 1986. godine drugi put pao samodoprinos bio sam predsjednik Biračkog odbora u Brljafima. Dolazili su povjerenici iz Pazina, obično neka vojna lica koja su bila strah i trepet. Ja sam, tada mlađi nego moja djeca danas, rekao da sam prvi za samodoprinos, ali ako prođe poštenim prebrojavanjem glasova. Digla se cijela strka na mene, da li znam što govorim, na što sam odgovorio: “To znaju i tići!“ Drugi dan je došla cijela „komunistička garda“ iz Pazina: predsjednik Komiteta, predsjednik Općine, milicija i udbaši. Bio sam siguran da će me tu večer zatvoriti. No, nisu. Referendum je proveden, a razlika u hrpama s listićima za i protiv vidjela se već na oko. Ondašnji komandant kasarne u Pazinu na kraju je rekao: „Više nikada neću doći u ovaj kraj! Samo neka probaju nešto pitati!“. Ja sam skupio hrabrost i rekao mu: “Koliko znam, vi niste ovdje nikada ni bili i za ovakve stvari ne morate ni doći.“

* Očito je da vam komunisti nisu bili dragi.
- Kada sam imao jedanaest godina, kada sam bio doslovno klinac koji nema pojma ni o čemu, ali ipak vidi da nešto ne štima, majka me morala odvesti na sud u Pazin jer su me lokalni komunisti optužili da sam kao antidržavni element postavio kamen na cestu da bi u njega udario milicijski auto, a sve zbog toga što je moj brat bio u sjemeništu. Oslobođen sam zbog nedostatka dokaza.

* Zbog toga bi mi izgledalo logično da ste politički angažman potražili u HDZ-u umjesto u IDS-u.
- U vrijeme prvih višestrančkih izbora radio sam kao voditelj voznog parka Doma zdravlja u Pazinu i tadašnji ravnatelj je vršio strašan pritisak na mene da uđem u HDZ.  Govorio sam mu da je to za mene nemoguća misija. Na kraju me odveo kod Pašalića, koji je bio prvi do predsjednika Tuđmana. Rekao sam mu da neću ući jer sam siguran da HDZ u Istri ne može pobijediti, da to nije moj svjetonazor, kao ni moj način razmišljanja i gotovo. Poslije sam se učlanio u IDS. Drugi dan nakon što su izašle izborne liste za druge parlamentarne izbore, jer IDS na prvima nije sudjelovao, dobio sam poziv za odlazak na ratište i odgovor ili HDZ ili rat ili otkaz! Bio sam branitelj, proveo sam jednu zimu u Lici i sudjelovao u Oluji. Danas mi je to drago i ponosim se time, ali u ono vrijeme ostaviti kod kuće majku i nepokretnog oca, danas oboje pokojnih, i nezaposlenu suprugu s troje malodobne djece nije bilo lako. Bog daj lako duši onome tko me poslao!

Ministarstvo kulture i dalje zatvoreno za razgovor

* Gračišće je od 1963. godine na popisu zaštićene kulturne baštine, što znači da u obnovi starogardske jezgre uvelike računate na sredstva Ministarstva kulture. Kakva su vaša očekivanja od ministra Zlatka Hasanbegovića?
- Nedavno sam pitao da bih došao gore, ali gospođa na telefonu rekla mi je da se još uvijek nema kome doći. Što će biti, dragi Bog zna! U Račanovoj Vladi radili su normalni ljudi koji su znali saslušati čovjeka bez obzira na stranačku pripadnost. I u Sanderovoj je bilo onih s kojim se moglo govoriti, ali kada je došao Milanović, resor je pripao HNS-u i tu se više nije moglo ni s kim razgovarati. U Zagrebu sam u to vrijeme potražio pomoćnicu ministrice gospođu Sanju Šaban, a jedna od tajnica koju sam susreo rekla mi je: „Dragi moj Mijandrušić, ja sam ovdje cijeli svoj radni vijek i s ovakvim ljudima još nisam imala posla – samo HNS!“. Kad je Predsjednica HNS-a Vesna Pusić jednom prilikom došla u Pazin pozdravio sam je i predstavio se i rekao da sam načelnik susjedne općine. Ona je pitala koje. „Gračišća!“, odgovorio sam. „A, vi ste taj!“ Ne znam što je time mislila, ali nisu nam dali ništa. Pitaš milijun kuna, a oni ti nude 50 tisuća. Pa, to mogu dati iz svog džepa! Pred izbore sam tražio milijun kuna za dovršetak sanacije župne crkve. Vijeće za kulturna dobra ih je odobrilo, zamjenik ministra je rekao da je sve u redu, ali gospođa Sanja Šaban je na kraju sve skinula.  Isto vrijedi i za Ministarstvo regionalnog razvitka i fondova Europske unije: pripremiš projekt, pošalješ – odbijeno!

* Bilo bi vam znatno lakše da na općini imate kakvu industriju. Ima li izgleda za takav razvoj?
- U prostornom planu imamo dva kamenoloma, koji su uvršteni u prostorni plan prije nego što sam postao načelnik, i dvije poslovne zone. Za kamenolom Križarovica pričalo se da će u njemu Talijani investirati u tvornicu žbuke. Prema posljednjim informacijama, od toga neće biti ništa. S mrtve točke nije se maknuo ni kamenolom Krase i asfaltna baza, što je trebala graditi Cesta Pula. Uz njih smo planirali poslovnu zonu, ali na zemljištu koje tek trebamo otkupiti. Četvrta zona, također na još neotkupljenom zemljištu, zamišljena je raskrižju ceste Gračišće - Baraban s cestom Most Pićan - Žminj. Problem Općine je što nema svog zemljišta. Imao sam ponudu za izgradnju toplica, pa sam s investitorom obišao četiri lokacije. Ili mu ne odgovara lokacija ili je zemljišta premalo. Također sam imao interesenta za izgradnju krematorija. U Hrvatskoj postoji samo u Zagrebu! Ali, moji suradnici se nisu složili da se to gradi na zemljištu kojega možemo ponuditi, pa se nisam složio ni ja.

Gračašćina je destinacija ugodna za život

* Gračišće je u javnosti poznato kao općina četiriju fešti: Festivala Pulaštri, Festivala maneštre, „Zasopimo na organić“ i Izložbi vina Gračišća. U najavi ovogodišnje izložbe rekli ste da vam nedostaje konoba za vino jer su ih ljudi pretvorili u apartmane. Znači, razvija se turizam? 
- Gračišće je poznato i po živim božićnim jaslicama, koje su prošle godine izostale. Možda se to dogodilo zbog zamora koji je nastupio među ljudima, a možda su neki smatrali da bi to trebalo plaćati, što mi nećemo jer je to volonterski. Na najavi izložbe rekao sam da mi je drago što nam fali konoba jer ih ljudi pretvaraju u apartmane. Gračašćina bez industrije ima niz prekrasnih biciklističkih staza i zato na Milotskom brijegu planiramo biciklistički centar. Što se konoba tiče, uspjeli smo pronaći još četiri. Nešto su starije, ali poslužit će. A ako sljedeće godine opet budem na mukama gdje smjestiti vina jer je neka konoba pretvorena u apartman, ja ću biti sretan! Znači da se Gračišće i dalje obnavlja.

* Kakva je demografska slika općine. Odlaze li mladi ljudi?
- Prema posljednjem popisu imamo 1.419 stanovnika ili 15 manje u odnosu na prethodni. Spomenut ću smo Mandalenčiće u kojemu živim. Dok se nije rodio moj sin, ja sam bio najmlađi muškarac u selu. Poslije kao da se nešto dogodilo: sedam djevojaka se oženilo u selu, a muški svi. Tako je u nizu sela. Imamo dovoljno djece i za dječji vrtić i za školu. Znači da je Gračašćina lijepa i mirna destinacija, ugodna za život. (Tekst i foto: Robi Selan)