Dnevnik nogometnog navijača: Specijalci spriječili novi incident?
Već od ranog jutra horde hrvatskih i španjolskih navijača počele su se slijevati prema fan zoni u središtu Bordeauxa. Na preporuku bračnog para iz Belgije, koji su odsjeli u istom selu kao i mi i koji su dva dana ranije na istom stadionu gledali svoju reprezentaciju, parkirali smo u Shopping centru i potom tramvajem krenuli prema centru. Već na našoj stanici tramvaj je bio pun navijača i kako smo se približavali centru na svakoj novoj stanici ulazile su sve veće grupe, što Španjolaca u crveno-žutim, što Hrvata u kockastim dresovima.
Počinje natjecanje u pjevanju između naših i njihovih navijača, a stare Francuskinje, koje se voze s nama, uživaju u svoj toj kakofoniji zvukova, pjesama i boja. Onda Španjolci spontano počnu navijati: Lu-ka Mo-drić i odjednom cijeli tramavaj skandira našem maestru, koji na Iberijskom poluotoku očito uživa kultni status. Jedan me Španjolac upita hoće li Luka igrati, a kada sam mu odgovorio negativno, sav se oraspoložio.
Kasnije se pokazalo da Hrvatska i bez Modrića može pobijediti moćnu Španjolsku. Silazimo na glavnom trgu gdje se već ore hrvatske navijačke pjesme, a Španjolci su zaposjeli ulice koje vode na trg. Kada svi zajedno zapjevaju "E viva Espagna" zvuče impresivno. Sa španjolskim navijačima se znamo još iz Gdanjska 2012. godine, kada smo također bili u istoj skupini, jako su temperamentni, zabavni i srdačni. Meni osobno najdraži su irski navijači, s kojima smo nekoliko puta znali dobro zalomiti, ali nakon njih su definitivno Španjolci. U gradu susrećemo Franku Batelić i njenu obitelj i iz prve ruke doznajemo raspoloženje među reprezentativcima.
Na stadion smo krenuli oko 18 sati. U Bordeauxu je, kao i u većini drugih gradova domaćina, izgrađen potpuno novi stadion, vrlo neobične arhitekture. Unutrašnjost mu je također impresivna i što je vrlo važno, praktična i funkcionalna, tako da nema slabih mjesta na tribinama. Bio sam na mnogim europskim stadionima, među kojima i na nekoliko kultnih, ali ovaj u Bordeauxu doista je poseban. Ispred stadiona srećemo Marka Čižmeka iz Valamar Rivijere, a na tribinama labinskog odvjetnika Deana Ilijevskog. Kako je svijet malen. Međutim, u zraku se ipak osjeća lagana nervoza. Ne zbog utakmice, koliko zbog bojazni da bi neki kreteni opet mogli napraviti sranje.
Srećom, ovog je puta i francuska policija bolje pripremljena. Na ulazu policajci u civilu (ali s policijskom trakom preko rukava) mobitelima svih snimaju, a i ispred nas na tribini dva "navijača" su zumirala i slikala sve navijače, naročito u sumnjivim zonama. To su vjerojatno bilo hrvatski policajci. Srećom sve je prošlo bez izgreda. Očito je jedinstveno raspoloženje javnosti obeshrabrilo kretene za nove diverzije. Fašistički pozdrav niti jednom se nije čuo, a kada je jedna budala nakon našeg izjednačenja ispalila topovski udar desetak metara od mjesta gdje smo mi sjedili, francuski specijalci odmah su ga okružili i bacili na pod.
Ja sam s mog mjesta vidio sam kako svi policajci i redari trče u jednom pravcu, a kasnije nam je jedan navijač rekao da su ga specijalci dobro istamburali, ali da su im se pridružili i neki naši navijači i također ga istukli. Neka su! O utakmici neću previše, sve je viđeno i rečeno. Ako ovako nastavimo možemo do finala. Nakon utakmice igrači su došli ispod naše tribine i zahvalili nam se na podršci, a kapetan Darijo Srna nam se naklonio. Naklon tebi do poda, kapetane! (Iz Bordeauxa Nenad Čakić)
