Zia: Suvenirnica nazvana po fotogeničnoj teti Menigi

„Zia“ je naziv suvenirnice na vrhu starogradske jezgre Labina, na adresi Rike Milevoja 18.  Jedina je radnja koja se nalazi poviše muzeja gdje Stari grad postaje nekako uspavan, pa je svakom drago kada naiđe na „moving“ koji oko nje nastaje. Smještena je u kući s prepoznatljivim renesansnim prozorom i ugrađenom antičkom karijatidom, motivima pred kojima se vodiči obavezno zaustave kada vode turiste u noćni obilazak. Točnije, smještena je u prizemlju kuće gdje se nalazi konoba s ognjištem.

„Zimi dolazimo za vikend i družimo se u konobi uz ognjište, a ljeti provodimo godišnje odmore, pa smo tako prije pet godina došli na ideju da otvorimo suvenirnicu. U kući je živjela moja prateta Domenika Mohorović – Meniga, koja je preminula 2004. godine, nekoliko dana prije 90. rođendana. Po njoj smo suvenirnicu nazvali Zia“, ispričala nam je Anica Franjul, voditeljica suvenirnice, koju smo u uličici ispred kuće zatekli u društvu supruga Aleksa Franjula, sina Jana Franjula i tete Nade Verbanac. Obitelj Franjul živi u Puli, čini je još i kći Flora koja studira trubu u Trstu, a Nada Verbanac je Labinjanka rođena u Sv. Martinu.

„Domenika Mohorović je bila moja teta. Nije se udavala, pa nam je svima bila „druga mama“. Radila je kao sluškinja od 18. godine, dugo je živjela u Rijeci, a kada je 1976. godine otišla u mirovinu, doselila se ovdje. Nakon njene smrti ja sam prva kupila kuću, koju sam poslije prodala sestri. Kuća je bila praktički ruševina s pregradom od „pleta“, tj. pletenog pruća sa žbukom“, ispričala nam je Nada Verbanac.

Pogledamo li plakat s radnim vremenom suvenirnice, pomislit ćemo da se na crno-bijeloj fotografiji nalazi neka filmska glumica iz 40-ih godina. Tu Domenikinu fotogeničnost zapazio je i redatelj Lordan Zafranović kada je 1978. godine pojedine scene filma „Okupacija u 26 slika“ snimao u labinskoj starogradskoj jezgri, pa joj je dao epizodnu ulogu: stoji na prozoru kuće, gdje je  inače provodila dobar dio  umirovljeničkih dana, i nekome izvan kadra viče: „Špija! Špija!“.

Zanimljivo je i to što je bila strastvena pušačica, ali za cigaretama je posegnula tek nakon što je otišla u mirovinu, odnosno nastanila se  u kući.

O samoj kući više zna Jan Franjul, koji u Rijeci studira povijest umjetnosti i engleski. „Kuća je spomenik kulture s karijatidom iz prvog ili drugog stoljeća. Na katu je stan od četrdesetak „kvadrata“, a dolje konoba iste površine. Sagrađena 1570-ih godina, s tim da ovaj dio s četvrtastim prozorom, na kojemu se u filmu pojavljuje Domenika, datira iz 1300–ih. Zanimljivo je da se uz ulaz na vrhu baladura nalazi ploča s brojkom 1218, ali naopako postavljena. Čini se da je zidar koji ju je postavljao bio nepismen“, ispričao nam je Jan.

Aleks Franjul ukazao nam je na nešto što mu smeta. „Kada je kuća obnavljana konzervatori su postavili uvjet da se izvana, na fasadi, ne smije ništa mijenjati i tako je bilo. A onda su došli radnici iz HT-a, izbušili fasadu i na njoj postavili kutiju s kablovima!“, veli on.

Asortiman u suvenirnici nije nimalo „dalekoistočni“ nego izvorni domaći: Anica Franjul tiska majice s labinskim motivima, njezina majka Rina Zulijani izrađuje vrećice lavande, torbe i ogrlice, tu su i ogrlice Labinjanke Jelene Batelić, narukvice od poludragog kamenja Jurice Caha s Raba te keramički predmeti akademskih likovnih umjetnika Roberte Weissman Nagy, Roberta Paulette, Marijete Ereš i niz drugih.

Obitelj Franjul povezana je i s glazbom, pa tako Aleks radi u pulskom Accord Studiju, tvornici kutija za muzičke instrumente, a Anica svira klavir, pa ju se može vidjeti u nastupima s Livijom Morosinom, Vesnom Nežić Ružić i Evergrin Kvartetom. Inače je po struci profesor povijesti umjetnosti i filozofije, a predaje filozofiju, etiku i kulturno-povijesnu baštinu u pulskoj gimnaziji i Školi za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu. (Tekst i foto: Robi Selan)