Seoska žena mora biti obrazovana i mora učiti cijeli svoj život

„Seoska žena mora biti obrazovana i cjeloživotno učenje je zakon“, objasnit će Olgica Škopac zašto je u 61. godini završila srednju školu za poljoprivrednog tehničara. Ona je i kuharica sa svjedožbom, završila je i za maslinarku, ima i tečaj šivanja, učila je i daktilografiju, a posljednjih petnaest godina poljoprivreda je okosnica njezina i života njezine obitelji, donosi portal Agrobiz. Škopac je jedna od kandidatkinja za izbor najuzornije hrvatske seoske žene, koji organizira navedeni portal.

Olgica Škopac u Principima, selu kod Labina u kojem je tek dvanaest žitelja, uzgaja istarske koze, ima stado od 13 ovaca istarskih pramenki, tu su i dvije magarice, masline, smokve, bademi... U vlasništvu obitelji 25 hektara je zemlje, pet obrađuju, a ostalo je šuma. Dok stojimo na terasi njezina doma s koje jedne strane pogled preko Rabačke uvale i Cresa seže sve do Velebita, a s druge strane gleda prema brežuljku na kojem se uzdignuo labinski Stari Grad, kroz smijeh nam izgovara da se na natjecanje za uzornu seosku ženu nije prijavila radi sebe, već zato da pokaže kako i urbana Labinština ima svoje selo.

Maneštra pod kontrolom

Suprug Franko sve vrijeme ju prati pogledom dok “leti” u kuću pogledati je li lonac u kojem se krčkala maneštrom “pod kontrolom”, pa zatim ulazi u sobu iznijeti lancun (plahtu) koju je rikamivala (vezla) nona Tonina, a već u sljedećem trenutku u njezinim je rukama istarska narodna nošnja koju kani pokloniti muzeju u Vukovaru jer je vidjela da u tamošnjoj etno zbirci istarske nošnje nema, piše Agrobiz.

Kad se konačno zaustavila i malo sjela ispričala nam je Olgica kako je na ovaj svijet došla jer su se njezini roditelji - mati Istrijanka i otac Srbin - upoznali na radnoj akciji u Bosni i Hercegovini. Odrastala je kod Obrenovca u Srbiji, “među paprikom, paradajzom i lubenicama” pa joj je i dan-danas miris domaće rajčice u nosu. Otac je imao samo 30 godina kad je umro i mati se s njom vratila u Istru, u svoju sirotinju u selu Šumber, gdje je Olgica za vijeka upila drugi miris, onaj pokošena sijena. Krenula je u gimnaziju, bila je učenica drugog razreda kad joj se dogodila ljubav koja traje već dulje od četiri desetljeća.

„Bila sam maloljetna, pa su se morali potpisati i moja mama i Franko. Mati mu je rekla: “ a ća će ti ona, mlada je, ništa ne zna”. Odgovorio je da me voli. Kazala mu je: “Potpisat ću, al’ ne primam reklamacije”, izgovara Olgica.

Kuća u Principima u koju se doselila izgrađena je stijeni, deru ju i bura i jugo, al’ Frankov pradjed Mateo napravio ju je na tom mjestu u iz inata jer mu njegovi nisu dali komad zemlje da sazida dom. Danas su ovdje i apartmani za najam s bazenom. Olgica je radila u 25. maju u Raši, a zatim je dvanaest godina imala vlastiti krojački obrt, a kad je Frankov otac umro preuzela je brigu o imanju koje je u vlasništvu obitelji više od 150 godina. Prije 43 godine rodio se sin Sandro, četiri godine kasnije na svijet je došla Sanja. „Sandro je volio zemlju i prirodu“, govori Olgica Škopac o svom sinu koji je od leukemije preminuo prije 12 godina.

Maslina vraća ljubav

Iz prirode uče i Sanjina djeca, desetogodišnji Mateo i tri godine starija Erika. I dandanas uči i Olgica pa nam objašnjava  da je “maslina kao majka jer te čeka, i pruža ti ruke vraćajući ljubav”. A loza je, kaže, poput žene - čim te nema, zaboravi te.

Na imanje Škopčevi u sklopu projekata - Maslina zauvijek, volim Istru, zdrava prehrana - dolaze školarci, organiziraju se ovdje edukacije branja ljekovitog i samoniklog bilja, a rado ih posjećuju i turisti pred koje onda Olgica iznosi svoje delicije. Ono što sama ne pripremi, nabavi od OPG-ova iz okolice pa se tako u Principima nudi i prvoklasni sir obitelji Šahdanović, pobjednika ovogodišnjeg natjecanja za najbolje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo - Zlata vrijedan, piše Agrobiz.