Sustav iskrcaja ugljena dizajniran tako da je utjecaj na okoliš minimalan

Luka za dovoz ugljena sastavni je dio Termoelektrane Plomin. Za pogon njena dva bloka potrebno je tri tisuće tona kamenog ugljena dnevno ili oko milijun tona godišnje, zavisno od toga koliko je koji blok radio, odnosno proveo izvan pogona. Tako je od izgradnje luke 1999. godine do danas u njoj pristalo 235 brodova i dovezlo 15,5 milijuna tona ugljena. Godišnje dolazi oko 15-ak brodova, približno svakih 20-ak dana. Svi su brodovi tipa Panamax zapremine oko 70 tisuća tona. „ Do sada su ugljen najvećim udjelom dobavljali iz Kolumbije, Rusije, i Indonezije, dok nešto manjim udjelom iz Venezuele, SAD-a, Južne Afrike, Australije, Kine. Za organizaciju provedbe postupka od ugovaranja,  kupnje do deponiranja ugljena na lokaciji zadužen je tim unutar naše tvrtke, kaže Jakov Batelić, zamjenik šefa proizvodnje.

U trenutku našeg posjeta ugljen se iskrcavao iz ruskog broda pod panamskom zastavom „Medi Gladstone“. Brod je dug 229 i širok 32 metra. Za usporedbu, Titanik je bio četiri metra uži, ali 40 metara duži.

Brod s ugljenom doplovi na sidrište kod Koromačna nakon čega ga preuzima pilot, a kasnije još četiri remorkera, koji ga uvedu u Plominski zaljev i luku. Luka ima status industrijske luke zatvorenog tipa u koncesiji je HEP-a,. Budući da je HEP vlasnik, on daje odgovornu osobu za njeno funkcioniranje, odnosno „portmanagera“, a to je šef proizvodnje.

Nakon carinske kontrole i ostalih lučkih radnji predstavnici termoelektrane dolaze na brod i s prvim časnikom dogovore plan iskrcaja, sigurnosne radnje prilikom istovara i ostalo.

„Brod ima sedam štiva, pa moramo znati koliko ćemo iz koje i kada iskrcati da bi prvi časnik mogao ukrcati balaste vode i tako održavati ravnotežu broda, kaže Batelić.    

Iskrcaj ugljena počinje pomoću brodoiskrcivača koji u štivu ulazi krakom na vrh kojega se nalazi ulazna glava i vertikalni pužni transporter. Strojem brodoiskrcivačem upravlja operater, a nalazi se u isturenoj kabini na vrhu stroja odakle upravlja joystickom.

„Moramo točno paziti koliko je tona odakle iskrcano. Posebno moramo paziti da ne udarimo o nešto ili zagrebemo po dnu, a uvjeti rada nikada nisu savršeni: koji put vam blješti sunce, a koji put smetaju isparavnja iz štive. Da spriječimo greške zbog pada koncentracije radimo po dva sata“, kazao nam je Igor Načinović, kojega smo u kabini zatekli na kraju smjene.

Na njegovo mjesto dolazio je Ivica Banović, koji je prije preuzimanja dužnosti pregledao i podmazao „ulaznu glavu“.

Ugljen iz štive prelazi na traku koja se svija i zatvara u cijev tako da na 1,7 kilometara dugom putu do deponija nema prašenja i rasipanja. Na deponij kapaciteta 240 tisuća tona ugljen pada iz dva rotobagera, nakon čega ga odmah razmješta bager.

„Bager ga ujedno i nabija i tako istiskuje zrak između komadića ugljena, što je važno da bi se umanjila vjerojatnost samozapaljenja“, priča Batelić.

Cijeli proces dopreme od broda do termoelektrane nadzire se iz Komande dopreme ugljena gdje smo zatekli voditelja smjene Dragana Ljubičića.

„Pratim plan iskrcaja, a pogotovo moram brzo reagirati na kvarove. Za iskrcaj, bez učestalih i većih zastoja, potrebno nam je oko 90 sati uz nazivni kapacitet iskrcaja od 1.200 tona na sat. U tu svrhu se formiraju tri smjene od po šest radnika. Najčešći zastoji uzrokovani su kvarom opreme za iskrcaj ili nepovoljni vremenski uvjeti. Sustav je dimenzioniran za siguran rad do brzine vjetra od 25 m/s iznad navedene brzine obustavlja se iskrcaj te brodoiskrcivač se parkira u „olujni“ položaj te istog se zakoči, objasnio nam je Batelić. 

Kontrola kvalitete ugljena počinje u ukrcajnoj luci odakle se uzorak šalje u akreditirani laboratorij i Institut za medicinska istraživanja u Zagrebu gdje se mjeri radioaktivnost. Prilikom iskrcaja automatski se uzimaju uzorci, pripremaju se u lotove i  šalju u nezavisni laboratorij gdje se analizom utvrđuje zadovoljava li ugljen tražene i ugovorene specifikacije.

Nerijetko je da dospjeli ugljen u štivi broda ima puno komada željeza koji nam ponekad stvaraju i veće zastoje pri iskrcaju. Ukoliko bi komadi željeza dospjeli do mlinova za ugljen u elektrani narušili bi rad iste. Upravo radi toga ugrađeni su specijalni detektori čiji je zadatak detektirati i otkloniti željezo u ugljenu za vrijeme transporta.

Na kraju je bitno napomenuti da je sustav iskrcaja ugljena u TE Plomin tako dizajniran da je utjecaj na okoliš minimalan. Kompletan sustav je zatvoren, od broda preko pužnih transportera pa preko cijevnog transportera sve do deponije. Na taj je način prašenje i rasipanje ugljena smanjeno na nulu. Također cijeli je sustav transporta opremljen zaštitnim antibučnim panelima koji smanjuju buku valjaka i ostali pokretnih dijelova. (Tekst i foto: Robi Selan)