Pula: raj na zemlji ili monotona provincija?

Često slušam između mojih prijatelja i znanaca polemike o tome je li Pula zaista kulturni i politički centar najrazvijenije hrvatske županije ili tek zadnja rupa na željezničkoj stanici koja je u posljednjih dvadesetak godina stagnirala čak toliko, da više nije ni administrativno glavni grad Istre?!?

I dok jedni tvrde da je Pula turistički raj na zemlji, mjesto za život po mjeri čovjeka, grad sa Arenom koja ljeti pruža bezbroj koncerata svjetskih i domaćih estradnih zvijezda, drugi govore da je Pula grad koji je izgubio svoj mentalitet i prepoznatljivost, grad bez ikakvog urbanog identiteta, mjesto na jugu Istre u kojem su se u posljednjih dvadesetak godina zadržali svi oni koji su ovdje došli trbuhom za kruhom ili ih je neka teška životna nevolja dovela na obronke sedam pulskih brežuljaka.

Rođeni Puležani o svemu tome uglavnom šute i ne žele se javno izjašnjavati. Šute o tome i kulturni radnici, šute i poslenici pisane riječi, a šuti i svekolika javnost.

Tri različite grupe žitelja Pule

Ja tu imam svoju definiciju. Po meni, u Puli žive tri velike skupine ljudi koje imaju malo dodirnih točaka.

Prvu grupu čine svi oni etnički stanovnici Pule, uglavnom rođeni Istrijani, koji su svojim načinom života, ideologijom, poslom i svjetonazorom vezani uz najpopularniju i najveću stranku na istarskom polutoku, a to je naravno  IDS.

Druga grupa je ona tiha urbana šutljiva gradska masa, koja živi svoj život, fura svoj film i ne želi imati ništa sa politikom i aktualnom vlašću, niti joj se na bilo kakav način želi, a niti može približiti. Ta se grupacija ljudi još uvijek traži, nema svoj medijski prostor, politički je pasivna i nitko je ne predstavlja.

Treću grupu stanovnika Pule čine svi oni koji su se u proteklih dvadesetak godina doselili u nju, bilo iz različitih krajeva Hrvatske, bilo iz Bosne i Hercegovine ili nekih trećih destinacija. Ova grupacija novih žitelja Pule apsolutno nema nikakve socijalne i društvene veze s prethodne dvije i živi nekakakv svoj život, koji s dvjema prethodnima nema nikakvih dodirnih točaka. O Puli ne želi ništa doznati, niti je to uopće zanima.

Objektivni promatrač reći će da Pula zasigurno ima odličnu klimu, sjajan život u ljetnim mjesecima, krasne ljude i živi se bez pritisaka i incidenata bilo kojih vrsta. Sve protiče mirno i ljudi u srednjim i starijim godinama teško da će naći bolje mjesto za život.

Što u Puli nije dobro?

Što se mana tiče, one svakako više dotiču mlađu populaciju, koja u zimskim mjesecima nema baš adekvatan društveni i zabavni život. Kritičarima se čini da Pula nije iskoristila potencijal svog legendarnog Lungo Mare šetališta, da nije iskoristila potencijal starih Austro – ugarskih tvrđava, da nije kvalitetno riješila prometnu problematiku, da uz gradnju kanalizacijskog kolektora na Rivi nije iskoristila priliku da paralelno barem donekle sredi tu Rivu.

„Meni se Pula i život u njoj sviđaju!“ – priča mi moj kolega zagrebački umirovljenik koji se iz hrvatske metropole doselio živjeti u Pulu.

„Ovdje je sve nekako smirenije, opuštenije, sporije… Ljudi ne trče, ne jure i ne žure kao u Zagrebu. Klima je dakako bolja i ako se u bliskoj budućnosti sagradi i nova bolnica, za sve umirovljenike Pula će biti sjajno mjesto za život u „zlatnim godinama“! – zaključuje moj dobri poznanik.

No, što je s mladima? Zadovoljava li njih život u gradu bez vreve na ulicama tijekom cijele godine? Sviđa li se njima hladna noćna zimska idila kada središtem Pule možete sresti tek nekakvog psa lutalicu ili mačku koja prevrće smeće i traži kakav ukusan zalogaj u kantama ili kontejnerima?

Ili su mladi u Puli sasvim zadovoljni tradiconalnim noćnim partijanjem u Titovom parku nasuprot Rive? Nije li Pula, zamislite, čak i – studentski grad? Nekako mi se čini da su se mladi ovakvoj naslijeđenoj vrsti života i zabave prilagodili, pa ni ne traže nešto bolje i više. No, možda i griješim...

Pula nema pravi centar

„Meni smeta što u Puli nema nekakav pravi centar, mjesto za susrete i druženje kao što je nekad bilo pulsko Korzo, popularni Giardini!“ – govori mi prijatelj koji već godinama kao gastarbajter kulture radi u Zagrebu, ali je skoro svaki drugi vikend u Puli.

„Poznanike mogu sresti jedino na tržnici, ali to je samo u jutarnjim satima i sasvim slučajno! Ne može tržnica biti centar tradicionalnog druženja! Niti je to Forum koji je ipak dislociran. Zato i nema među ljudima dogovora, nema cjelodnevnog namjenskog mjesta gdje bih našao poznate i popričao sa njima!“ – pomalo će sjetno moj pomalo potišteni zagrebačko - pulski žitelj.

Pitanja je dakle puno, a odgovora malo! Na njih očito nitko ni neće odgovoriti. Stoga i sam sebe retorički pitam: ima li u Puli svačega, koječega ili ničega?