Tri bajke na pulskom otoku sreće
Dok sam bio mali dječak jako sam volio bajke. I ta me ljubav prema bajkama nikad nije napustila. Evo i kao odrastao čovjek rado otplovim u svijet mašte, na mjesta koja su puno ljepša od surove stvarnosti koju živimo.
Bajka o Muzilu
Jedna od meni najljepših bajki je ona čuvena o pulskom poluotoku Muzil. Tamo je u zadnjih 150 godina bila raznovrsna zločesta, okupatorska, a katkad i narodna i domaća vojska, a kada je ona otišla civili su od tamo pokrali šta god su mogli. Potom je neki pametni striko ili čiko rekao da će se tamo napraviti super moderno turističko središte. Na njemu će biti hoteli, apartmani, marina za velike jahte, golf igralište, pa čak i hipodrom za trke konja.
Lijepo je to zaista zvučalo. Što bi uostalom falilo Puli da sve to ima, na poluotoku kojim civilna noga nikad nije šetala, a kamoli ljetovala, igrala golf ili učila konje galopu, kasu, preskakanju prepona ili bečkoj školi španjolskog jahanja?
No, naravno da od te bajke, kao što to u životu obično biva, nije bilo ništa! Pa nam surova današnja stvarnost pokazuje da se samo za protupožarnu zaštitu poluotoka Muzil iz gradskog proračuna godišnje izdvaja sedam milijuna kuna. Jer da se, ne daj Bože, tamo zapali šuma, sve ode u vražiju mater, pa čak i veliki snovi o sjajnoj, ali u ovom stoljeću nerealnoj turističkoj budućnosti.
Pulska Riva
Ništa manje ljepša nije ni bajka o pulskoj Rivi. Kada sam prije dvije – tri godine vidio kompjutersku simulaciju, rekao sam da takvu rivu nemaju ni Nica, a ni Monte Carlo! Široka popločena riva, prepuna palmi, ukrasnog zelenila, klupa za predah šetača i mnoštva prekrasnih kafića.
No, od tada pa do danas, prekrasne slike iz virtualnog svijeta nekako su izblijedjele i ostala su samo lijepa sjećanja. Riva i dalje miruje u svojoj grbavosti i oronulosti, a željeznička pruga posred nje, kojom vlakovi više nikad voziti neće i dalje je kamen smutnje, opsjene ili obmane u pogledu bilo kakvog konkretnijeg građevinskog zahvata.
No, ovih je dana svjetlo dana ugledala i treća bajka koja se jako dopala Puljanima. Riječ je o velikom projektu specijalnog sportskog centra, koji bi se jednog lijepog dana, a možda i prije, trebao sagraditi na Marsovom Polju, odnosno u Premanturskoj ulici na terenu nekadašnjeg vojnog poligona i zapuštenog nogometnog igrališta. Kojim ne trče nogometaši, već šetaju i kake brojni pulski gradski kućni ljubimci.
Autor bajke je američki pisac za malu djecu Michael Glover, u javnosti poznat kao strateški partner Grada Pule. Nešto ipak malo uspješniji od Alberta Faggiana i Predraga Đorđevića. Također vrlo uspješnih strateških partnera Grada Pule, iza kojih su ostale brojne stabilne i ugledne firme sa mnoštvom zadovoljnih radnika, djelatnika i zaposlenika.
Pali s Marsa na Marsovo polje
Dakle taj i takav Michael Glover vlasnik je nogometnog kluba NK „Istra 1961“, ma šta god kome ova brojka u imenu kluba značila.Ili barem prave vlasnike on javno zastupa. I on je, dakle, investitor koji će sagraditi u dogovoru sa Gradom Pula sportski kompleks sa hotelom i nogometnim igralištima za treninge i tome slično, na Marsovom polju, dakako.
Da, baš na Marsovom polju, jer samo ljudima koji su pali s Marsa može pasti na um ideja da sagrade sportski kompleks u dogovoru sa Gradom Pula na terenu koji je u vlasništvu države, a ne lokalne samouprave?!? Pa samim time navedena nekretnina potpada pod Ministarstvo državne imovine i sa njom Pula nema ama baš ništa!
Ali, eto o tome se priča i lijepo zvuči. Mada potencijalni investitor ničime nije pokazao da je ozbiljan, a kamoli konkretan partner da bi bilo što u tom pogledu započeo. Pa je sasvim evidentno da do današnjeg dana rastrošni američki vlasnici NK „Istre 1961“ i njihov javni port parol Michael Glover još uvijek nisu iskazali interes za ovom investicijom, pa ona neće tako skoro ugledati svijetlo dana. A time je još jedna lijepa bajka za djecu naprasno završila, a da zapravo nije ni započela!
Cruseri na dubini od tri metra
I za kraj moram ispričati priču koja je ovih dana aktulna, ali koja bi svojom pretencioznoću i maštovitošću vrlo brzo mogla prerasti u bajku. Naime, netko je u javnost pustio ambicioznu ideju, odnosno probni balon o tome da bi Pula svoju pristanišnu luku za crusere mogla izgraditi u uvali Valelunga. Riječ je o prostoru kojeg je nekada koristila bivša vojska i koji već godinama zjapi prazan, devastiran i neiskorišten.
Međutim nezavisni stručnjaci su ustvrdili da je na tom području na osnovu dugogodišnjeg praćenja, a koje traje više od 100 godina, prosječna dubina mora uz obalu svega dva do tri metra. Dok je prosječni gaz crusera od osam do deset metara. Pa se po svim logičkim pretpostavkama i zdravom razumu dolazi do zaključka da je to nemoguća misija, pogotovo ako se očekuje da bi se iz fondova Europske Unije za taj projekt moglo povući i do 50 posto financijskih nepovratnih sredstava.
Ali, eto, svakakva se čuda događaju u Puli, pa se možda zbog dotrajalosti lukobrana more probije malo žešće u pulsku luku pa podigne razinu vode na sasvim pristojnu dubinu za crussere. A oni će nam dovesti brojne turiste koji vole slušati bajke. Poput ove tri na pulskom otoku sreće...
