Kako smo uživali u Pixiesima i kod Požana čekali pred crvenim Porscheom

Od prve, produljene i repetitivne „Gouge Away“ do posljednje, na bis izvedene „Into the White“, u nešto manje od sat i pol na ljubljanskim se Križankama 12. srpnja zaredalo uglavnom novo stvaralaštvo bostonskih Pixiesa – grupe koja je izvršila nemjerljiv utjecaj na suvremenu indie-rock glazbu. Promovirajući posljednji album Head Carrier, izbacili su „Tenament Song“, jednu od rijetkih s tog albuma koja na internetu ima službeni video (koji inače prikazuje američku socijalnu povijest viđenu očima štakora), da bi pretposljednji album totalno izignorirali, ali su izvodili neke bisere s najnovijeg – primjerice „Classic Masher“ i  „Bel Esprit“.

Masa ljudi na stepeničastima Križankama, prepoznatljivih po bini na najnižem dijelu, izgledala je kao more koje se talasalo u ritmu Frank Blackovih kreštavih eskapada i prepoznatljivih instrumentalnih dionica. Mi koji smo stajali u pitu gledali smo izbliza lica bostonske četvorke i razmišljali je li stvarno najnoviji album toliko lošiji od prethodnog „Indie Cindy“ koji je bio na tragu najboljih starih, ili ga jednostavno nismo dovoljno slušali. Svako toliko dobili bi lakat, ali prolijevalo se nije, jer se nije smjelo s pićima u sam koncertni prostor, s izuzetkom atrija u kojem su bili šankovi.

„If man is 5, then the devil is 6, then God is 7“, pratile su boje bijela, crvena i plavozelena, na „Hey“ su se dizale ruke, a na „Debaser“, tko kod je bio na koncertu zbog Pixiesa, s njima je i pjevao. Prilikom već spomenute „Into the White“, ciljano je puštena bijela magla, a tu je opet došla do izražaja začuđujuća vokalna i vizualna sličnost između nove basistice Paz Lenchantin i legendarne Kim Deal. Prvi sam put Pixies gledao prije 13 godina, nedugo nakon njihova ponovna okupljanja, i to upravo na ovom mjestu. Zatim ponovno nekoliko godina kasnije u Zagrebu te 2013. u Pragu. Posljednji put gledao sam ih u čuvenoj sydneyskoj operi u Australiji, a novi ljubljanski koncert bio je živi dokaz da su Pixies neuništivi te da uvijek iznova privlače stare vjerne fanove i stvaraju nove generacije štovatelja.

Kao predgrupa nastupao je mladi slovenski indie bend Koala Voice. Na koncertu je bilo dosta posjetitelja iz Istre i Rijeke, a na povratku, na graničnom prijelazu Sočerga – Požane kraj Buzeta, dogodila nam se nadrealna situacija da smo u gluho doba noći nešto dulje čekali ne zbog kolone vozila, nego jednog jedinog automobila, i to crvenog Porschea talijanske registracije. Na prijelazu žive duše, osim tog jednog automobila, kojeg provjeravaju li provjeravaju... I da stvar bude zanimljivija, vozač ili vozačica graničarima su davali papire, nalik formatu A4 ili sličnom, koje bi ovi gledali, pa okretali, pa tipkali, pa opet gledali... Od Talijana bi ipak očekivali da vozi Lamborghini, Ferrari ili Maserati, komentirali smo dok smo polako kretali prema zasluženom počinku. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)