Zašto i Titov spomenik u Puli nije ukrašen kravatom
Zaista me istinski i iskreno prije neki dan u Puli oduševila sjajna ideja mog dobrog prijatelja novinara Pavle Pavlovića, koji je u sarajevskom „Oslobođenju“ svojim tekstom objavio i pokrenuo plemenitu inicijativu da Pula pomogne Sarajevu u izradi spomen ploče, kojom bi se na mostu iznad sarajevske rijeke Miljacke na ljepši i dostojanstveniji način obilježila smrt mladih djevojaka na početku rata u Bosni i Hercegovini.
Naime, u travnju 1992. godine zločinački pucnji prekinuli su mlade živote Dubrovkinji Suadi Dilberović i Sarajki Olgi Sučić na sredini mosta iznad Miljacke. Na tom mjestu postavljeno je spomen obilježje, ali ga je zub vremena u proteklih 25 godina dobrano nagrizao.
Kako je Pula grad pobratim Sarajeva, pokrenuta je od strane kolege Pavle Pavlovića i moje malenkosti inicijativa da Pula izradi novu i ljepšu spomen ploču nesretno stradalim djevojkama.
U cijeli projekt uključen je kao operativac koji će ideju sprovesti u djelo i pulski velepročelnik za urbanizam i komunalni sustav Giordano Škuflić, koji je ovih dana razgovarao sa Hrvojem Markulinčićem, ispred Uprave brodogradilišta „Uljanik“. Nadam se da je taj razgovor bio plodonosan i da će vrijedni neimari i trudbenici pulskog brodogradilišta s posebnim žarom izraditi spomen ploču.
Na gradonačelniku Pule Borisu Miletiću ostaje zadatak da sa domaćinima u Sarajevu i prvim čovjekom grada pobratima Pule dogovori uručivanje i postavljanje ovog specijalnog spomen dara, za sjećanje na mlade djevojke, koje su pale kao prve žrtve rata u Sarajevu.
Čudnovata cesta na Velome vrhu
I dok čekam realizaciju ove plemenite ideje, s posebnim zanimanje pratim brojne radove na cestama u Puli, kojima se pokušava riješiti prometna rak – rana najvećeg ali nepriznatog glavnog grada Istre. Trenutno se grade kružni tokovi na pulskoj zaobilaznici iz smjera Šijane ka Verudeli, te proširenje ceste s Velog vrha ka Vodnjanu, kao i budući kružni tok prema Fažani. Radovi se, kako to uvijek kao papagaji objašnjavaju investitori i izvođači, izvode prema planiranoj dinamici i ako vrijeme posluži, sve će se završiti na vrijeme. Dakako povijest nas uči da vrijeme nikad ne posluži kako treba graditelje, pa se sa završecima uglavnom kasni.
No, ne budimo sitničavi, ipak je najbitnije da se planirano izgradi i da Pula koliko – toliko olakša svoj prometni kolaps i jedan od najvećih problema u gradu. Nadamo se ipak da će navedene ceste biti kvalitetno izgrađene i da se neće ponoviti komedija s prilazne ceste prema sportsko – ugostiteljskom kompleksu „Tivoli“, gdje se razina ceste nije poklopila sa visinom rubnika, pločnika i nogostupa, pa su se dodatno zakrpavale „visinske razlike“ lopatama asfalta, što je među žiteljima Velog vrha izazvalo grohotan smijeh!
A i dan danas se svatko tome može nasmijati ako ga želja za odlaskom na pizzu ili utakmicu na nogometnom stadionu Velog vrha odveze novo izgrađenom pristupnom cestom u tom smjeru. Pa usput razgleda kako su nespretni građevinari priručnim grbama asfalta riješili problem nepreciznosti oko razine kolnika i pločnika.
Tito ostao bez kravate
No, nije sve ni tako loše! Evo, netom smo svečano i dostojanstveno u Puli proglasili svjetski „Dan kravate“. Za kojeg su zlobnici po nekim hrvatskim medijima napisali da se slavi samo u Hrvatskoj i nigdje drugdje na svijetu. Jer da su kao navodno Hrvati osmislili kravatu. Poput one legende da su Srbi izmislili viljušku.
Priča,dakle, kaže da su tzv.kravatu nosili hrvatski vojnici baruna Trenka na ratištu u Francuskoj. A njih su Francuzi zvali Croati, a oni su kakti imali omotane marame oko vrata. Pa su to kao bile tadašnje kravate. Te je od tadašnjih Croata, nastala navodno i kravata. I ta se zanimljiva priča ili bajka ukorjenila duboko i u Puli. Pogotovo od dana kad je divovskom crvenom kravatom omotana i Arena, što su zabilježili tada brojni svjetski mediji, pa i Guinessova knjiga rekorda.
Međutim, ove je godine „Dan kravate“ bio obilježen nešto skromnije, shodno ekonomskom trenutku u kome živimo. Po već ustaljenom običaju, crvenu svečanu kravatu su dobili spomenici, odnosno spomen poprsja znamenitog irskog pisca Jamesa Joycea i istaknutog istarskog pravnika i političara dr.Matka Laginje. Spomen poprsje radničkog tribuna i heroja Lina Marianija, koji se nalazi ispod Talijanskog doma kulture „Circola“ nije dobilo kravatu, jer taj spomenik sam po sebi već ima izrađenu brončanu kravatu. Pa mu ne treba platnena crvena.
Zanimljivo, kako se nitko se od prisutnih Puljana, koji su gledali ukrašavanje spomenika povijesnim osobama crvenim kravatama od strane pulskih srednjoškolaca nije zapitao zašto Titov spomenik nije ukrašen kravatom, kad se već njegova spomen bista nalazi u istoimenom parku, tek stotinjak metara niže od spomenika dr. Matka Laginje? Možda bi od sudionika ili organizatora ove manifestacije dobio odgovor da Tito nije dovoljno „velik Hrvat“ da bi bio okićen crvenom spomen kravatom?! Mada mnogobrojne ankete kažu da je baš on najveća politička ličnost u hrvatskoj povijesti. A kao što znamo, volio je često nositi svečana odijela i moderne lijepe kravate, pa čak i leptir mašne. No, tko zna možda i nositelj imena najljepšeg parka u Puli dogodine bude ukrašen kravatom, kad su ga ove godine darovatelji crvenih kravata intrigantno zaobišli. (Damir Strugar)
