U Pićnu i Tupljaku obilježena 97. obljetnica Labinske republike (video)

Općina Pićan bila je 2. ožujka domaćin obilježavanja 97. obljetnice Labinske republike. Svečana akademija održana je u Centru za nematerijalnu kulturu (CENKI) u starogradskoj jezgri Pićna, gdje su se okupili općinski vijećnici na čelu s predsjednikom Silvanom Juranom, načelnik Općine Ivan Franković, predstavnici rudara iz ugljenokopa Tupljak, predstojnik Ureda državne uprave u Istarskoj županiji Draženko Janjušević, labinski gradonačelnik Valter Glavičić sa zamjenicom Federikom Mohorović Čekada, zamjenica pazinskog gradonačelnika Mirjana Galant, kršanski načelnik Valdi Runko, zamjenice načenika Sv. Nedelje i Raše Irene Franković i Tina Damjanić, gradski i općinski vijećnici, pićanski župnik Antun Kurelović, predstavnici udruga iz Domovinskog rata i Udruge antifašista te gosti iz rudarskih gradova iz Slovenije, načelnica Općine Trbovlje Jasna Gabrič sa suradnicom Majom Hvala i zamjenik načelnika Općine Idrija Bojan Režun.       

„Izuzetno mi je drago što se svečana akademija ove godine organizira kod nas u Pićnu kao rudarskom kraju i zadnjem ugljenokopu u Hrvatskoj, rudniku Tupljak. Upravo je na današnji dan prije trideset i pet godina uz zvuk rudarske sirene svečano pušten u probni rad rudnik u Tupljaku. Danas se prisjećamo naših očeva, školskih kolega i prijatelja, koji su živjeli s rudnikom i teškom mukom prehranjivali svoje obitelji, a drugog posla tako reći nije bilo na Labinštini. Treba reći da je zahvaljujući rudarenju u prošlosti značajno pospješen razvoj zdravstva, školstva, kulture i sporta. Zahvaljujući rudniku otvarala su se mnoga radna mjesta, a pridonio je i razvoju cestovne i vodovodne mreže te ostale infrastrukture“, rekao je između ostaloga Ivan Franković u svojoj pozdravnoj riječi.

Glavičić: Rudari su izuzetni ljudi

Gradonačelnik Labina Valter Glavičić je u svom govoru rudare nazvao izuzetnim ljudima. "Da bi preživjeli izgradili su svoju 'rudarsku kulturu' koja ih je naučila komunicirati s podzemnom okolinom. Znali su osluškivati pucketanja i uočavati znakove koje priroda i jama šalju, znajući kako bi njihovo zanemarivanje ili izazivanje moglo biti kobno i za život cijelog 'kamarata' smijene. Za nepoštivanje ili olako shvaćanje tih nepisanih pravila vrlo se često plaćala najviša cijena. To je uvjetovalo razvitak svojevrsnog strahopoštovanja prema 'kovi' izraženog i velikim natpisom 'Sretno' na šohtu, tornju, koji je spuštao i dizao liftom smjene rudara. Tim je imperativom možda najbolje izražena nepredvidivost jame, a time i sudbine onih koji silaze u njezinu utrobu.

Unatoč svim potencijalnim opasnostima rudari su oduvijek dobro znali da je kova hraniteljica njihove djece i njihovih obitelji. A rudara je bilo doista mnogo. Cijela Labinština i ne samo ona, i Pazin, Pula, Barban hranila se iz rudnika. Rudarstvo je bilo naše crno zlato. Ali zlato koje unaprijed govori o velikom trudu, o mukotrpnom radu, o životu koje je isključivo odricanje”, kazao je Glavičić.

U nastavku je napomenuo  da se u post rudarskom razdoblju Labinština nije najbolje snašla te pozvao na još veći stupanj zajedništva i suradnje, kako bi sve svoje naslijeđene potencijale usmjerili u razvoj svoga kraja.

„Uvjeren sam da ćemo na taj način zajednički uspjeti odgovoriti potrebama i izazovima te imati što ostaviti budućim naraštajima. Labinšćina je upućena na zajedničko promišljanje i djelovanje, ona je geografski i povijesno nedjeljiva cjelina“, poručio je labinski gradonačelnik.

Ivona Orlić, voditeljica CENKI-ja ispričala je svoj doživljaj iz bivšeg rudnika u Raši prije desetak godina. U jednom trenutku je od svog vodiča zatražila da ugasi svjetlo da bi vidjela kakav mrak vlada u podzemlju.

„Takav mrak nikada više nisam vidjela. Uhvatio me strah koji je samo rastao što smo dalje išli. Kada sam ga uhvatila za ruku, shvatio je da sam u panici, pa me poveo van. Kada smo se našli pred ulazom, a ja to još nisam shvaćala, činilo mi se da haluciniram i da vidim rudare kako idu prema meni. To je zapravo bila ulična rasvjeta kroz lišće jer je već bio mrak. Kada sam sjela u auto da bi se odvezla kući, počela sam plakati. Pitam se kako je bilo tim ljudima koji su svakodnevno silazili u takav mrak“, kazala je Orlić i na kraju recitirala stihove Zdenke Višković o rudarskoj tragediji.     

Slovenska iskustva

„Mi u Trbovlju upravo sada zatvaramo rudnik i kod nas se još uvijek može sići u rudničke rovove. Velika nam je želja dio njih sačuvati za buduće naraštaje i turističko razgledavanje. Lani smo otvorili virtualni muzej rudarstva, pa ako prolazite kroz Trbovlje, stanite i dođite ga razgledati“, poručila je načelnica Gabrič.

„Radio sam u rudniku trideset i tri godine i zato poštujem i cijenim taj posao. Moramo se prisjećati rudara i rudnika i sačuvati tu baštinu. Ona povezuje Trbovlje, Idriju i Labin, a prepoznaje je i Europska unija koja izdvaja sredstva za njeno očuvanje. Svi zajedno trebamo povući ta sredstva kako bismo to nasjleđe očuvali za svoju djecu“, poručio je Režun.

Valnea Vretenar, Pićanka na studiju solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji u Splitu, izvela je uz klavirsku pratnju Jadranke Celić Bernaz „Lijepu našu“, „Krasna zemljo“ i dvije operne arije, učenici OŠ Vladimira Nazora Pićan Luka Aničić, Dora Močinić, Keti Smoković i Ivano Valković recitirali su na pićanskom dijalektu, a kustos Narodnog muzeja Labin Vedran Kos održao je kratko predavanje o rudarstvu na Labinštini s posebnim osvrtom na rudnik Tupljak. Program je moderirala Loredna Ružić Modrušan.

Šoht bivšeg ugljenokopa Tupljak

Prije dolaska u CENKI uzvanici su se okupili ispod šohta bivšeg ugljenokopa Tupljak gdje je njihov domaćin bio Igor Gržinić iz G.I.I. Tube, tvrtke koja je kupila rudničku zgradu i dvorište nakon zatvaranja rudnika. Pozdravaljajući okupljene, Gržinić je istaknuo: “Kada je naša tvrtka preuzela ovaj poslovni kompleks odlučili smo da nećemo rušiti ovaj šoht. Dapače, našom inicijativom ragistriran je u Konzervatorskom uredu u Puli kao industrijska arhitektura. Pored toga, prilikom čišćenja poslovnog prostora radili smo vrlo selektivno tako da se sačuvalo niz dokumenata, artefakata, knjiga i slika. Naša želja je da ovo postane spomen zbirka ili mali muzej za edukaciju i turistički sadržaj. Financijski je to za nas preveliki zalogaj i stoga pozivam sve zaniteresirane nadležne institucije i lokalnu samoupravu da ovu ideju zajedno pretvorimo u stvarnost. Zub vremena ne štedi nikoga i ako želimo neku od budućih obljetnica proslaviti ovdje, moramo brzo djelovati“. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)