Labin jedini u Istri podjednako razvija i turizam i industriju

Sredinom travnja u Poduzetničkoj zoni Vinež svečano je otvorena nova proizvodna hala talijanske tvornice Bibetech, koja na 30 strojeva proizvodi artikle od brizgane plastike. Trenutno je u tvornici zaposleno 40 radnika, a prema riječima predsjednika uprave Gianpietra Bergamina, planira ih se zaposliti još dvadeset.

Bibetech je treća talijanska tvornica otvorena u zoni Vinež. Najprije je u bivše proizvodne hale Pewe uselila tvornica kotlova, peći i kamina MCZ u kojoj radi 80 ljudi, a potom je u nekadašnju Benettonovu halu uselio Carel. Ova tvornica proizvodi elektroničke proizvode i instrumente koji se koriste pri ugradnji i kontroli sustava za grijanje i hlađenje te u sustavima koji kontroliraju uštedu energije. Trenutno zapošljava 113 ljudi, a do kraja godine broj zaposlenih planiraju povećati do 150.

Uskoro će se u neposrednoj blizini otvoriti i tvornica ambalaže Euronewpack Alba, u kojoj već sada, u probnoj fazi rade 22 osobe.

U posljednjih pet godina četiri talijanske tvornice u Poduzetničkoj zoni Vinež investirale su oko 12,5 milijuna eura, no važnije od toga je da se tamo do sada zaposlilo 250 ljudi. Time je Labin postao jedini istarski grad koji podjednako razvija i turizam i industriju, odnosno proizvodnju.

GRAĐANI SKEPTIČNI

No, obični građani nisu pretjerano euforični kod objave ovakvih vijesti iako su one, za hrvatske prilike, doista impresivne. Prošlog ljeta najveća turistička investicija na čitavoj hrvatskoj obali dogodila se u Rapcu, a ove godine u Vinežu će se otvoriti i četvrta tvornica, od kojih su dvije greenfield investicije, dakle izgradnja potpuno novih proizvodnih hala. To je nešto o čemu prosječni hrvatski grad veličine Labina može samo sanjati.

Razlog zašto obični građani zbog ovih investicija ne dijele oduševljenje lokalnih političara i samih investitora su plaće u tim poduzećima. Budimo iskreni, one u početku doista nisu bile velike i ta je percepcija, nažalost, ostala do danas.

Međutim, ulaskom Hrvatske u EU situacija se stubokom promijenila. Mladi ljudi mogu raditi gdje žele i mnogi su se iselili, a oni koji su ostali, naročito ako su stručni i vrijedni radnici (lahkodelavci će se uvijek žaliti da nema posla), mogu birati poslodavce. Nakon dva desetljeća krize napokon smo u Labinu, ali i čitavoj Labinštini, dočekali da ima više posla nego radnika.

To mi najbolje primjećujemo u našem poslu u kojem velike prihode od oglašavanja ostvarujemo objavom oglasa i reklama za radna mjesta. Dakle, tvrtke, od velikih kompanija do malih i srednjih poduzeća, plaćaju reklame u kojima radnike pozivaju da dođu raditi kod njih.

Takva je situacija potpuno promijenila odnos snaga na tržištu radne snage i tvrtke su napokon shvatile da, ako žele zadržati radnike, onda ih moraju i platiti. Dobrog kuhara više ne možete dobiti za manje od 10 tisuća kuna neto, a spretan mehaničar neće vam raditi ako nema barem tisuću eura neto.

SVI POVEĆAVAJU PLAĆE

Velike kompanije su brzo reagirale, Valamar Riviera od ove godine svima garantira minimalno 5.000 kuna neto, a Rockwool primjerice, osim što je povećao plaće, sada nagrađuje i vjernost firmi od 2 do 4 tisuće kuna godišnje, božićnice su im čak 3.000 kuna, a isto toliko je i regres za godišnji odmor. Plaće je povećao i Holcim.

Shvatili su to i Talijani, pa sada plaće rastu i u Vinežu. Prema riječima Kristiana Krpana, direktora MCZ-a, prosječne plaće u ovoj tvornici već su 6.000 kuna. Znam da će mnogi reći, da prosjek dižu menadžerske plaće, ali zdravorazumski gledano ne može među 80 radnika biti toliko puno menadžera s tako velikim plaćama da bitno utječu na prosjek plaća cijele tvornice.

Zbog svega toga, otvaranje nove tvornice u Vinežu, a uskoro i još jedne, odlična je vijest za Labin. Jer najvažnije je da su investitori došli ovdje, izgradili hale i obučili radnike. Previše je u sve to do sada uloženo, da bi sada odustali. Jer što će im proizvodne hale ako u njima nema tko raditi. A ni jedna Rumunjska više nije ono što je nekad bila. Osim što je dosta udaljena (a u proizvodnji kakva se razvija u Vinežu faktor blizine do matične tvrtke u Italiji jako je bitan), ni Rumunji više ne žele raditi „za limozinu“. Dakle, Talijani su „osuđeni“ na radnike iz Labina. A radnici iz Labina napokon imaju mogućnost izbora, da idu kod onoga tko će ih bolje platiti. (Eleonora Vlačić)