Doživjeti doček Vatrenih u Zagrebu? Neopisivo! (video)
Nažalost, nisam poput svog kolege Nenada Čakića i njegovih prijatelja mogla uživo gledati utakmice naših Vatrenih u Rusiji, ali zato njihov doček u Zagrebu nisam htjela propustiti. I nisam bila jedina iz Istre. Iako je u gradu bila ogromna gužva, sreli smo veliki broj Istrana; neki su ondje otputovali u vlastitom aranžamanu, dok su se drugi odlučili za organizirani grupni odlazak autobusom.
Tražiti parking što bliže Trgu bana Jelačića u startu nije bila dobra ideja, a čak i da smo to pokušali i našli mjesto, teško da bismo se kasnije bili izvukli iz središta grada jer su sve prilazne ulice Trgu bana Jelačića bile blokirane od ljudi.
Parkirali smo u Arena Centru i potom Uberom otišli do Trga bana Jelačića. Nikad nisam bila sretnija što sam si prije nekoliko mjeseci skinula ovu aplikaciju. Taxi smo čekali pet minuta, i iako smo prije poziva od Ubera dobili poruku da su zbog povećane potražnje cijene toga dana 1,5 puta skuplje, od Arena Centra do Gajeve ulice platila sam samo 47 kuna.
Na Trg bana Jelačića stigli smo oko 15 sati i već je bila ogromna gužva. Prema policijskim izvješćima tada je na trgu bilo oko 30 tisuća ljudi, pa mogu samo zamisliti kako je to izgledalo kada ih se tamo nakupilo 100 tisuća.
Mi to nismo dočekali jer smo mudro zaključili da je bolje pješice ići trasom kojom će se kretati autobus s Vatrenima i ići prema njima. To je bila odlična odluka jer tada se još nije ni znalo da će se njihov autobus tako sporo kretati. Naš odabir je bio i puno zanimljiviji jer se kroz čitavu rutu nešto zbivalo, svakih stotinjak metara navijači se radili neki show.
Krenuli smo od trga Ilicom i onda Frankopanskom nastavili prema Savskoj ulici. Svako toliko bismo se zaustavili, navijali i pjevali s navijačima i onda nastavljali dalje. Na Trgu su sve trgovine bile zatvorene, u Frankopanskoj i na početku Savske, radili su neki kiosci i marketi, ali su redovi za piće bili dugački do dvadesetak metara, a neki su marketi radili ali više nisu imali pića. Mi smo pak strpljivo išli dalje prema križanju s Vukovarskom pa smo u jednom trenutku naišli na market Konzuma koji je imao svakakvog pića a red je bio tek malo veći od uobičajenog. Kupovina pića trajala nam je nepune tri minute.
Kada smo ušli u Vukovarsku ulicu preko nacionalnih portala smo doznali da su i Vatreni već u toj ulici i samo je bilo pitanje vremena kada ćemo ugledati njihov autobus.
I onda su se oni pojavili praćeni policijskim sirenama i bengalkama navijača, a iznad njih na maloj visini, ali malo udaljen od ceste na kojoj su bili ljudi, pratio ih je policijski helikopter. Nikada nisam vidjela helikopter u tako niskom letu.
S obzirom da na tom dijelu Vukovarske ulice nije bilo velike gužve, autobus je prošao na metar udaljenosti pored mene, a Vatreni su mi bili maltene na dohvat ruke. Modrić, Vida i Ćorluka bili su nam najbliži, a u drugom dijelu autobusa Rakitić. Naš „Rapčanin“ Ćorluka u jednom je trenutku skinuo naočale i obrisao suze, a ja nisam odoljela da odmah ne nazovem njegovu buduću punicu i podijelim taj trenutak s njom. Nakon toga više nisam imala potrebe ići na Trg, već smo opet pozvali Uber, otišli auto i puni dojmova vratili se u Istru. Neopisivo! (Eleonora Vlačić)
