Tužna sudbina radnika posrnulog Uljanika Puljane nije posebno ganula

Tresla su se brda, a nije se rodio čak ni – miš! Ovako bi izgledala najkraća definicija štrajka radnika Uljanika koji se ovih dana događao u Puli. Tužna sudbina radnika posrnulog brodogradilišta nikog nije posebno ganula, a Puljane su daleko više zanimali prepuni koncerti Zdravka Čolića u Areni i simpatičnih djevojaka iz grupe Frajle u tvrđavi na Kaštelu.

Zašto je tome tako? Pa zato što danas nema nikakve solidarnosti među radničkom klasom, koja ionako sama po sebi više ne postoji. Nema ni solidarnosti među građanima, pa što bi je onda bilo prema brodograditeljima, koji su nas godinama uvjeravali da sjajno posluju, da imaju punu knjigu narudžbi i koji su od strane Istarske županije prije dvije godine dobili nagradu kao najbolje poduzeće u Istri.

Mnoga su poduzeća propala u Puli

Propadale su u Puli Mljekara, Puljanka, Istra veletrgovačko, Astra, Arena, Bojoplast, Istragrađevno, Istarska banka, Mikrosil, Porer, Pionir, Mehanika, Siporex i mnoge druge firme.

Radnicima Uljanika pucao je prsluk tada za radnike nabrojanih ugašenih firmi. Jednostavnom logikom današnjeg surovog i nesmiljenog doba, bumerang nezainteresiranosti i opće apatije prema nečijim problemima, vratio se sada u glavu zaposlenicima i djelatnicima nekadašnjeg pulskog brodopgraditeljskog diva.

„Tako je bilo i kod nas u Splitu. Kad su propadale Jugoplastika, Dalma i ostale tvornice i otišle u propast, nitko iz splitskog škvera nije zucnija slovce o tome! E sad kad se njima događalo ovo isto, e onda su tražili da cili grad skoči za njih. Pa su se čudili kako Splićane za to više nije briga! E sad ćete i vi u Puli vidjeti kako to izgleda!“ – kaže mi poznati splitski fotoreporter Boris Kragić, jednostavno objašnjavajući da je to danas tako i da nikoga nije briga za tuđe probleme.

„Dosta mi je svojih problema, ne trebaju mi još i tuđi!“ – rekao je jedan od radnika, koji radi trenutno u jednoj pulskoj firmi kojoj kako – tako ipak ide.

No, nisu svi u potpunosti digli ruke od nesretnih radnika. Nakon besmislenog i jalovog prošetavanja ulicama Pule, čija šetnja i galama, pa čak i pjevanje Thompsona, nije zainteresiralo čak ni radoznale turiste, a kamoli po navici potpuno inertne i apatične žitelje Pule, radnici su se zasutavili na Forumu. Točno ispod Gradske vijećnice.

Tamo se megafona hrabro prihvatio Boris Miletić. Gradonačelnik Pule citirao je rečenice iz prvog razreda srednje ekonomske škole koju je pohađao, a ona glasi: „Mi smo za nastavak brodogradnje u Uljaniku i očuvanje radnih mjesta!“ Lijepo je to bilo čuti od prvog čovjeka Grada Pule. Međutim, zaboravio je da je u drugom razredu srednje ekonomske škole naučio da krupni kapital zanima što veći profit sa što manje radnih mjesta! A da bi Uljanik eventualno opstao, situacija će se morati baš tako razvijati.

Sutradan su radnici štrajkači htjeli čuti kakvu pametnu ekonomsku izjavu i od istarskog župana Vlatera Flega, ali im se njegov govor nije dopao! Pa su ga gađali kikirikijem i poškropili mrzlim „Istarskim pivom“ iz njegovog rodnog Buzeta, kojeg su ispijali žedna grla na 33 sunčevih celzijevaca.

Tko je zapravo kriv za ekonomski slom

Naravno, na svjetlo dana sada izlazi nepososobnost Uprave brodogradilišta, neracionalno poslovanje, friziranje bilanci i sve ostalo o čemu su godinama pojedinci znali, ali su šutjeli. Menadžerčići iz Uprave potpisivali su ugovore za gradnju brodova koji su svjesno ili nesvjesno ali redovito – donosili gubitke!

Država Hrvatska u Uljanik je u proteklih deset godina ušpricala više od dvanaest milijardi kuna. Ali i pored tog novca koji je završio - Bog te pitaj gdje - trenutni je saldo – minus od par stotina milijuna eura. Zapravo taj minus je toliki da je ljudima sasvim svejedeno i posve apstraktno da li je trenutni minus 400 ili možda 500 milijuna eura?!?

U tom posvemašnjem ekonomskom ludilu, više je puta isticano da radnici Uljanika i mali dioničari drže čak 47 posto dionica u svome vlasništvu i da su oni također krivi za svoju sudbinu. Bez obzira jesu li znali pravo stanje stvari ili nisu i bez obzira je li ih to ili nije zanimalo? Osim, natravno, svojeg radnog mjesta i plaćice svakog petnaestog dana u mjesecu.

No, kažu dobro upućeni iz brodogradilišta, radnike uopće nije bilo briga za dioničarsko suvlasništvo, niti su priosustvovali Skupštinama društva na kojem su se birale Uprave i donosile strateške odluke.

Posebna su priča sindikati unutar brodogradilišta. Koliko su jalovi i nesposobni, pokazuje i podatak da su trenutno čak tri aktualna sindikata koja djeluju među radnicima. Legenda kaže da su se žene nekih od današnjih radničkih sindikalnih vođa posvađale oko toga koja će se voziti u službenom autu, pa se iz protesta nezadovoljnih gospođa nakon Sindikata Istre i Kvarnera, u brodogradilištu oformio još i Jadranski sindikat. Uz već ranije postojeći Sindikat metalaca.

Naravno i svakom prosječnom tupom gledatelju televizije jasno je nakon javnih izjava predsjednika tih i takvih Sindikata, a koje smo gledali na ekranima ovih dana, da ti ljudi jednostavno nisu dorasli svome zadatku i da nisu u stanju učiniti ništa konkretno i svrsishodno za one koji im redovno uplaćuju svoju članarinu. No, svoje su sindikalne lidere radnici sami izabrali, pa eto im ih da ih i dalje vode u nepoznatom i vrludavom smjeru u svjetlu brodograditeljsku budućnost!.

Gdje su nestali novci?

Što se tiče odgovornosti Grada i lokalne samouprave, ona u konkretnom smislu oko Uljanika ne postoji. Naravno da je vladajuća stranka IDS koristila svoj monopol i u brodogradilištu i tamo godinama zapošljavala svoje zermane, rodijake, članove i simpatizere. Ali za ekonomski kolaps zaista nije kriva. Isto tako kriva nije ni Republika Hrvatska, koja je godinama subvencionirala brodogradnju, mada nikad nije nadgledala kako se i u koje svrhe troši taj novac.

Pitanje odgovornosti moglo bi se postaviti i organima istrage i gonjenja, koji su se također možda trebali pozabaviti je li taj novac iz firme izvlačen protuzakonito i je li možda završavao nečijim privatnim džepovima. Ali njima nitko nije dao nalog da se uhvate u koštac s tom problematikom. O direktnoj odgovornosi Uprave već je sve odavno rečeno i napisano.

Pitanja je dakako mnogo i na mnoga od njih zasigurno nikad nećemo dobiti odgovore. Zapravo, sada je i kasno da se o tome razglaba. Jer stanje je takvo kakvo je. Što će biti u budućnosti s Uljanikom – ostaje da se vidi. Neka rješenja moraju biti hitno donešena. No, nekadašnji gigant brodogradnje u svjetskim razmjerima, vrlo će se brzo svesti na malog patuljka, a tek ćemo vidjeti hoće li na obalama škvera niknuti neka nova mega marina za luksuzne jahte, bogataše i briselske vizionare someliere.

I shodno svemu tome možeda nije loše za kraj citirati poznatog novinara i publicistu Stjepu Martinovića, koji je u vezi ove situacije napisao:

"Ako još nekome nije jasno, eto blistavog primjera: režim je uništio radništvo, a osim sirotinje koju eksploatiraju privatni poslodavci, nastalo je i podobno, falangističko "radništvo" korporativnog tipa... sasvim nalik Mussolinijevim trudbenicima - najvjernijoj postrojbi režima! Jebo ih čavoglavi... ako nisu u stanju shvatiti od koje glave riba smrdi..!" (Damir Strugar)