Puljanka Leila Rida s puškom u ruci protiv Assadova režima

U pulskoj gimnaziji maturirala je 1996. godine, a potom je u Rijeci završila Građevinski fakultet. Preživjela je pakao jednog od Assadovih zatvora, a sad se s oružjem u ruci bori protiv režima Bashar al Assada. Leila je rođena 1978. godine u Makedoniji, od majke Makedonke i oca Sirijca. U Puli je živjela od svoje treće godine. Cijela njezina obitelj iz Hrvatske je u Siriju preselila prije dvanaest godina. Nedostaju joj, kaže, Pula i Premantura, ali u njezinom životu danas je najvažnija - revolucija, donosi Novi list.

Revolucijom naziva oružani ustanak protiv režima i rat koji trenutačno bjesni u Siriji. O tom ratu postoje mnoge teorije. Jedna od njih kaže da su sukob producirale obavještajne službe zapadnih zemalja, koje žele preuzeti kontrolu nad glavnim sirijskim resursima, naftom i zemnim plinom. S ovom teorijom Leila se neće složiti. U to, kaže, mogu povjerovati samo oni koji ne poznaju narav Assadovog režima. Svjesna je, napominje, da će mnogi nakon rata pokušati »posvojiti revoluciju«, ali, dodaje, »revolucija nije siroče«.

S Leilom smo razgovarali o životu s pobunjeničkom vojskom, o režimu Bashar al Assada, o njezinim snovima o slobodnoj Siriji. Nakon razgovora nismo mogli prestati misliti na znameniti stih pjesnika Branka Miljkovića: »Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj.« 

–Teško mi je pričati na hrvatskom, jer dugo ga nisam govorila. Zadnji put sam u Hrvatskoj bila prije deset godina. Nalazimo se u planinama blizu Latakije. Postoje planine koje se zovu Trkman, Sahyun i Al Akrad. Trkman i Akrad su pod kontrolom Slobodne vojske, a Sahyun je još uvijek pod kontrolom Assadove vojske. U gradu su još uvijek Šebiha i Assadovi vojnici. Grad je totalno pod kontrolom vlasti.

Grad na nogama

* Što je Šebiha?
  – Šebihom nazivamo plaćenike koji se bore na strani vlasti. U pitanju su banditi koji su često radili kao tjelohranitelji bogatih obitelji, a bogate obitelji su kod nas vezane uz vlast, uz porodicu Assad. U pitanju su ljudi puni mržnje, koji su spremni na sve. Oni slijepo brane vlast Bashar al-Assada. 

* Kako ste odlučili krenuti u borbu protiv režima? 
  – San o slobodnoj Siriji prvi put mi je pao na pamet onog dana kad sam sletjela avionom na aerodrom u Damasku. Tad sam pomislila da se avion greškom spustio u Orwellovu 1984. Sa svih strana s plakata te gleda ili Bashar al-Assad ili njegov tata Hafez al-Assad. Big brother is watching you. Policija nije bila onakva kakvu smo navikli vidjeti bilo gdje. Nosili su kalašnjikove. U tom trenutku mi je sinulo: Kako bi ova država bila prekrasna da nije zaglavljena u Orwellovoj 1984-oj! Onda su mi objasnili da se ovdje o tome ne smije pričati niti razmišljati, da su politički vicevi zabranjeni, da se politikom ne možeš baviti ako nisi dio vladajuće Ba'ath partije. Kroz naredne godine naučila sam da je vlast koju imamo u Siriji puno krvoločnija od tuniske, egipatske ili libijske. Kad su počinjale revolucije u arapskom svijetu bilo nam je drago, navijali smo za njih, navijali smo za slobodan arapski svijet i demokraciju. Onda mi je prošla kroz glavu misao: Doći će red i na nas. 

* Red na Siriju na koncu je uistinu došao.
  – Kod nas su pozivali na revoluciju od 15. ožujka 2011. godine. Na Facebooku su se pojavile stranice s parolom: »Revolucija 15. ožujak - sirijski narod se ne može poniziti.« Počelo je s malim protestom u Damasku, ali tri dana kasnije u Deri postalo je ozbiljno. Cijeli grad se digao na noge. Sa strahom smo to gledali na televiziji, jer smo znali što slijedi. Znali smo pod kakvim režimom živimo. 

* Vaš grad - Latakija - u to vrijeme još je bio miran. 
  – Latakija je bila iznenađenje revolucije. Bila smo drugi grad poslije Dere koji je izišao na proteste u ogromnom broju. Prvi dan protesta u Latakiji bio je 25. ožujka 2011. Kažem da je to bilo iznenađenje, jer Latakija se doživljavala kao Assadov grad. On je porijeklom iz jednog sela pored Latakije. Nitko se nije nadao da će Latakija prva podržati Deru. Prvog dana protesta nije se tražio pad vlade. Bio je to samo protest za podršku Deri i djeci Dere. U jednom trenutku se počela tražiti sloboda. Parola je bila: »Bog, Sirija i sloboda!" Na glavnom trgu tad su počeli pucati na ljude »živim mecima«. Prva žrtva pala je kod spomenika Assadu. U tom trenutku narod je tražio pad vlade. Latakija je prvi grad u koji je ušla vojska.

Brutalni zatvori

* I vi ste sudjelovali u protestima. 
  – Ja sam mirovna aktivistica. I sad mi je teško što se nalazim sa Slobodnom vojskom, s naoružanim ljudima, ali to je bio jedini izlaz. Mirnim putem više ne možemo postići ništa. Probali smo sve. Probali smo s letcima, s grafitima, radili smo svašta. Godinu dana smo pokušavali s mirnim prosvjedima. Nakon toga smo počeli blokirati puteve u znak protesta, organizirali građanski neposluh, bojali smo fontane u crveno. Radili smo sve što ti može pasti na pamet, a što slobodni ljudi širom svijeta poduzimaju u mirnim prosvjedima. Na koncu sam bila prisiljena pobjeći u planine. Tko je čitao Orwellovu knjigu »1984.« i sjeća se priče o zatvorima - tako je u Siriji i još malo gore. To pričam jer znam. Ne znam samo iz priča, znam iz osobnog iskustva. 

* Kako ste završili u zatvoru?
  – Bilo je to na samom početku revolucije. Vidjeli su me na nekoj snimci, a ja izgledam malo drukčije od klasičnih Arapkinja. Onda su me pokupili. U zatvoru sam bila deset dana, a izvukla me hrvatska putovnica. Cijela moja obitelj ima hrvatsko državljanstvo. Bojali su se diplomatske katastrofe. Nastavila sam sudjelovati u prosvjedima. Bojala sam kosu, mijenjala frizure, skrivala se... Prije tri mjeseca shvatila sam da nemam više nikakvog izlaza, osim da se pridružim Slobodnoj vojsci. U planine sam pobjegla jer mi nije padalo na pamet po drugi put proći kroz isto iskustvo. 

* Znam da vam nije lako o tome govoriti, ali možete li mi reći nešto o tom iskustvu?
  – Assadovi zatvori su brutalni. Ono što su mrzili kod mene jest to što nisam imala maramu na glavi. Za njihove pojmove ja sam imala svu slobodu koju netko može imati. Bili su jako ogorčeni. Kako netko kao ja može tražiti slobodu! Sloboda, međutim, nije kratka suknja i čaša piva. Sloboda je puno više od toga. Bili su prebrutalni. Istinski su me mrzili. Silovanja su česta pojava u Assadovim zatvorima, tako da to ni mene nije zaobišlo. Nisu koristili nikakva sredstva za mučenje, samo vojničke čizme. Imam udubinu na lubanji, slomljena rebra, a osim masnica imam i psihičku bol.

Terorista nema

* Kako je izgledao vaš bijeg u planinu i što vas je tamo dočekalo?
  – Od grada do planine ima nekih 45 minuta vožnje. Meni je trebalo pet sati. Na putu sam imala sedam barikada Assadove vojske. Prošla sam na sreću. Lutrija. Dočekalo me je svašta. Kad kažu da ima islamista - ima islamista. Kažu da ima i terorista, ali ne - terorista nema. To je bitna razlika. Imam svoj svjetonazor, svoje stavove i svoje ja i nikad mi nitko zbog toga nije pravio probleme. Ovdje ima ljudi koji razmišljaju slično kao ja, a ima i ljudi koji imaju drugačije političke nazore. Svi zajedno smo trenutno u situaciji kad želimo pad vlade i slobodnu Siriju. 

* Koji je svjetonazor dominantan u Slobodnoj vojsci?
  – Trenutno ima svega. Sirija nije Saudijska Arabija, ljudi su puno slobodniji, čak su i islamisti drugačiji. Islamistički svjetonazor, inače, podrazumijeva da žena ima svoja prava kao bilo koji čovjek, da ima pravo sudjelovati u revoluciji, da ima pravo pridonijeti onome za što se borimo. Žena se ne isključuje, kao što većina ljudi misli. Kad pričam o islamistima zaboravite na sve ono što su mediji pisali o njima. 

* Kakvo zaduženje imate u Slobodnoj vojsci?
  – Radim na medijskom predstavljanju svoje brigade i Slobodne vojske. Također, idem sa suborcima u izvidnicu, jer dobro poznajem područje. Nosim kalašnjikov za obranu, kao i svi ostali. Bavim se i humanitarnim stvarima, kao što su škole. Brinem da u mjestima pod našom kontrolom funkcioniraju škole, pomažem u distribuciji pomoći. Radim sve čime mogu doprinijeti našoj borbi. 

* Kako se zove vaša brigada? 
  – Az Bin Abdal Salam. 

* Po kome je dobila ime?
  – Po muslimanskom imamu iz Egipta, koji je živio u vrijeme kad su Tatari napadali tu zemlju.

Karte u rukama

* Koliko često se događaju oružani sukobi u dijelu u kojem se vi nalazite?
  – Svaki dan ima granatiranja. Ujutro, navečer, popodne... Zavisi koliko mi imamo municije i oružja da uzvratimo udarac. Prave borbe u latakijskoj provinciji još nisu počele, ali sukobi su redoviti. U Latakiji je situacija jako teška, jer postoje čak i planovi da se latakijska provincija odcijepi i bude aluitska država. 
* Kako se naoružava Slobodna vojska?
  – Naš brigadir, koji je iz bogate obitelji, prodao je sve što je posjedovao u Latakiji i dao novac za oružje. Tako je kupljeno prvo oružje. U akcijama smo uzimali oružje i municiju koje je u skladištima ostavila Assadova vojska. Dosta oružja kupujemo u Turskoj. Najviše nam treba protuavionska zaštita, ali to je za latakijsku provinciju nemoguće dobiti, dok u drugim dijelovima Sirije i to imaju. Sve što imamo od težeg oružja jest ono što smo sami uzeli od Assadove vojske. 

* U medijima se često može pročitati da Slobodnu vojsku naoružava zapad, kako bi jednom kad Assadov režim padne mogao kontrolirati sirijske resurse. 
  – Zapad nas ne naoružava, to je medijska laž. Što se tiče ovog drugog, suludo je misliti da ćemo nakon dvije godine patnje i oplakivanja mrtvih dati bilo kome da nas kontrolira. Znam da pokušaja ima i da će ih biti, da će svi govoriti da su pomagali i sudjelovali u našoj borbi, ali sirijski narod je malo pametniji od toga. Jasno mi je da se mnogo toga događa iz kulisa, ali imamo i mi svoje karte u rukama. 

* Mnogi vjeruju da je Slobodna vojska velikim dijelom sastavljena od plaćenika, koji Assada ruše za račun zapadnih sila. 
  – U našoj brigadi nema plaćenika. Možemo li nazvati plaćenicima ljude kojima brigada omogući hranu, cigarete i piće, odnosno da im koju kintu za osnovne potrebe. 
  Plaće naših vojnika iznose 100 dolara mjesečno. To nije cifra za koju bi netko stavio glavu na panj, borio se svaki dan i živio pod kišom granata. Što se tiče ljudi koje nazivaju stranim plaćenicima, mi imamo Libijce koji su došli sa svojim novcem da se bore na našoj strani. Oni od nas ne traže ništa, nego pomažu kao braća Arapi. Moja brigada se ne koristi njihovim uslugama, jer mislimo da se sami možemo izboriti za svoja prava. Oni od nas ne uzimaju novac, nego su došli dati svoj novac i svoje živote za našu obranu. Ja sam osobno protiv toga, ali moram biti objektivna i reći da oni nisu plaćenici. 

* Zašto ste protiv toga?
  – Zato da se ne bi pričalo o njima kao plaćenicima i o nama kao o strani koja treba podršku stranih plaćenika. Teško je uvjeriti zapad da ti ljudi nisu teroristi i ubojice nevine djece. Oni imaju duge brade, briju brkove. Međutim, to su predivni ljudi. Ja jesam protiv njihovog prisustva ovdje, ali ne mogu reći da nisu došli s čistim namjerama. Puno toga nam se podmeće. Borimo se protiv Assada i još sto neprijatelja koji su se izrodili u toku revolucije. 
* Gdje Slobodna vojska nabavlja hranu, od koga kupuje oružje? Recite nam nešto o logističkoj strani priče.
  – Veliki dio hrane i pića osiguravaju vojna vijeća, koja uspijevaju preko internacionalnih veza dobiti pomoć. Primamo pomoć iz Katara i još nekih zemalja. Uglavnom su to privatne donacije. Što se naše provincije tiče, nema organizirane, redovite pomoći. Što se tiče nekih drugih provincija, situacija je tamo malo sređenija, a logistika bolja, što znači da jedu puno bolje od nas.

Grešaka ima

* Govorilo se i o zločinima koje su počinili takozvani pobunjenici. 
  – Ne mogu reći da je revolucija totalno nevina. Događaju se slučajevi osvete, ali to je tako mali broj slučajeva da ih možeš nabrojati na prste. Kad se one dogode, što je katastrofa, onda nastojimo na sve načine da se to sazna i da se ne ponavlja. 

* Bojite li se da bi tvoja očekivanja od revolucije mogla biti iznevjerena; da bi se moglo dogoditi ono što se, primjerice, dogodilo Egiptu?
  – Nije me toga strah. Ostajemo do kraja, a kraj nije kad padne vlada, nego kad se stvori nova, slobodna Sirija. Na tome već duže vrijeme radimo, da osim vojne sile imamo i političku silu. Nećemo dati da nam se dogodi ono što se dogodilo Egiptu i Tunisu, da ljudi koji nisu imali veze s revolucijom na kraju vode kolo. Razmišljali smo o tome, da će netko posvojiti revoluciju, ali revolucija nije siroče i nitko je neće posvojiti. 

 * Kad bi rat mogao završiti?
  – Nekad mislim da nam je ostalo dan, dva, a nekad da je ispred nas još dalek put do pobjede. Naš cilj trenutno je silazak u grad, u Latakiju. Imamo pripadnike koji su u gradu i koji nas čekaju. Postoje već neki planovi, a nadam se da ćemo uskoro imati lijepe vijesti. 

*Jeste li vidjeli puno smrti otkad ste se aktivno uključili u borbu?
  – Na žalost - jesam. To nije nešto od čega možemo pobjeći, žrtve koje padaju s obje strane su Sirijci. Da, vidjela sam puno smrti, puno ranjenih, puno civila koji su izgubili domove. Vidjela sam katastrofu - rekla je Leila Rida za Novi list.