Jedan dan u Albaniji: Od Enverovih bunkera do modernih trgovačkih centara
Nekada se u Albaniju moglo samo avionom ili brodom. Od kada je napravljena auto-cesta Priština-Tirana ljubiteljima putovanja kroz egzotične krajeve otvorila se fantastična mogućnost izleta u Albaniju automobilom.
No, pritom valja biti oprezan, jer Albanija je i dalje pri europskom vrhu po krađama automobila. Prijatelj s Kosova, koji u Albaniju svakog ljeta odlazi na more, rekao nam je da Albanci često automobile parkiraju na samoj plaži i onda pored vozila razvuku madrace, jer su tako barem sigurni da im ga nitko neće ukrasti.
Moderna auto-cesta
Nismo htjeli provjeravati jesu li se krađe u zadnje vrijeme smanjile, već smo odlučili automobil parkirati na nekom zatvorenom parkiralištu, a hotel Sheraton učinio nam se najsigurniji. Cijena cjelodnevnog parkiranja je 10 eura, a ugodno smo se iznenadili kada nam je lijepa recepcionerka Sheratona rekla da onaj tko popije piće kod njih, parkiranje ne mora platiti. Super, ionako smo htjeli probati Bira Tirana, odnosno Tiransko pivo, koje, usput rečeno, nije nešto posebno, ali je zato odlično Pećko pivo (Bira Peja) s Kosova.
U Albaniju smo ušli, kao što sam napisao u prošlom tekstu, s kosovske strane, auto-cestom Priština-Prizren-Tirana. Gradnja auto-ceste je sigurno bila zahtjevna jer prolazi kroz nepristupačne planine, okoliš podsjeća na grobnički kraj, a auto-cesta je vijugava poput Dalmatine kada se spušta od Sv. Roka prema Zadru. No, s puno više serpentina. Cestu su izgradili Amerikanci kako bi Kosovo oslobodili pritiska sa srpske strane i omogućili mu bolju komunikaciju sa svijetom. Vjerojatno su zaključili da im je jeftinije financirati gradnju auto-ceste, nego stalno intervenirati vojskom zbog potencijalnog kriznog žarišta.
Enverovi bunkeri
Odmah nakon prelaska granice s obje strane ceste počeli su se pojavljivati oni poznati bunkeri, zaštitni znak režima Envera Hoxhe. Taj sjeverni dio Albanije, kojim smo se vozili, jako je siromašan, nekoliko smo puta uz cestu vidjeli starice s teškim naramcima drva na leđima, a zaintrigiralo nas je kada smo na krovu svake kuće vidjeli plave plastične spremnike za vodu. Kasnije smo saznali da je to zapravo zamjena za bojlere. Naime, kućanstva si na taj način griju vodu.
U odnosu na Kosovo, Albanija nam se u tom trenutku činila jako zaostalom. Dojam se nije popravio ni kada smo izašli s auto-ceste te se katastrofalnom cestom punom ogromnih rupa počeli voziti predgrađem Tirane. Užasna cesta, naokolo ružne kuće i štandovi uz cestu. Osjećali smo se kao u Latinskoj Americi. Dodatni šok doživjeli smo kada smo shvatili da mesnice meso uopće ne drže u frižiderima, već ga prodaju izloženog na prozorima.
Onda smo došli u ulicu u kojoj su bili samo saloni namještaja. Čitav kilometar samo namještaj. Bilo je normalno uređenih salona, ali većina su bili obične građevine s ravnim krovom i tri gola zida. Umjesto četvrtog zida nije bio veliki ostakljeni prozor, već otvoreni prostor s izloženim namještajem. Nismo shvatili što naprave kada pada kiša i što rade s tim namještajem tijekom noći. Prvi dojam o Albaniji uopće nam nije bio pozitivan.
Zaštitari s Kalašnjikovima
No, onda smo parkirali u Sheratonu i krenuli prema centru Tirane i doživjeli jedno sasvim novo iskustvo. Tirana je doista lijep, čisti i urbaniziran grad. Enverov režim je bio brutalan i izolacionistički, ali je Tiranu gradio po uzoru na Sovjete, sa širokim bulevarima i monumentalnim građevinama. Narod se obrazovao, znaju strane jezike, a kao posljedica zabrane religije, Albanci su danas dosta liberalni. Djevojke se oblače smjelo i provokativno, a u gradu se osjeća urbana kultura. Inače, primijetio sam da se Albanci čak i izgledom razlikuju od svojih sunarodnjaka s Kosova, izgledaju više zapadnjački, a žene su im izrazito bujnih grudi.
Hrana nije dobra kao na Kosovu, ali zato tamo uzgajaju najbolje rajčice u Europi. Seljaci ih prodaju uz cestu i izvrsnog su okusa. Zanimljivo, jedno od najčešćih voća na štandovima na tržnici je murva.
Policajci su im debeli i smiješni (ne znam kojeg bi lopova stigli uloviti), a zaštitari ispred banaka stoje s Kalašnjikovima.
Zemlja Mercedesa
Prije ulaska u Albaniju rečeno nam je da je to zemlja s najviše Mercedesa po glavi stanovnika. Kada se neki Nijemac želi riješiti „mečke stare sto godina“, samo je pošalje u Albaniju. A Albanci uopće ne gledaju kvalitetu i očuvanost motora. Važne su im samo dvije stvari – da ima logo Mercedesa i da je sirena ispravna.
Kada dođete u centar Tirane shvatite zašto je sirena toliko važna. Tu nitko ne poštuje semafore, a najmanje pješačke prijelaze. Pješak je u tiranskom prometu osoba lišena svih prava, gore nego biti gej u Iranu. Naime, kod nas čim zakoračiš na pješački prijelaz, automobil stane. Tamo toga nema. Cesta se prelazi na vlastitu odgovornost.
No, Tirana je ipak moderan grad. Imaju lijepo uređene trgovine, najpoznatiji svjetski brendovi ovdje imaju svoje filijale, a impresivan je veliki shoping centar Tirana East Gate, do kojeg voze besplatni autobusi. Izgradili su ga Francuzi, a cijene su iste kao kod nas, što je za albanske prilike i plaće (prosječna plaća 300 eura), ipak preskupo. Možda smo bili u krivo vrijeme (ponedjeljak u 16 sati), ali trgovački centar mi se činio nekako sablasno prazan. Očito tamo ne može svatko kupovati.
Toliko smo se zadržali u gradu da na kraju nismo stigli otići u luku Drač, ni posjetiti rodno mjesto Skenderbega. Nema nam druge nego moliti se da Hrvatska u kvalifikacijama za Euro 2016. godine bude u istoj skupini s Albanijom. Onda sam siguran da bih ponovo posjetio ovu zanimljivu zemlju. (Tekst i foto: Nenad Čakić)
