Priča o otkriću Malog rimskog kazališta: zatrpano, zaboravljeno i konačno - obnovljeno
Ustanova koja skrbi nad Malim rimskim kazalištem u Puli, Arheološki muzej Istre, provela je početkom ovoga desetljeća dosad najozbiljnije konzervatorske zahvate nad ovim antičkim spomenikom. Bila je to uvertitra u novu rekonstrukciju koja je 2023. godine vratila ovaj važan spomenik rimske prošlosti građanima Pule, mada su mišljenja oprečna.
Sagrađeno negdje u I. st. naše ere na obroncima pulskog brežuljka, kazalište je tijekom srednjeg i novog vijeka dijelilo sudbinu Velikog rimskog kazališta i Amfiteatra: korišteno je kao besplatni kamenolom. U 19. stoljeću, ostaci kazališta uglavnom su bili zatrpani ispod debelog sloja zemlje i drugih naslaga.
Često sam se pitao: kada je Malo rimsko kazalište uopće otkriveno? Otkad znam za sebe, desetljećima je ovo nalazište bilo prepušteno propadanju: meteorološkim prilikama i čovjekovom utjecaju. Dio generacije prije mene često je kazalište koristilo i za noćne izlaske. Po danu, nakon škole, mogli ste sresti, u zagrljaju, neki par koji još nije 'formalizirao' vezu pred poznanicima.
Dugu povijest istraživanja Malog rimskog kazališta otkriva Đeni Gobić-Bravar u tekstu objavljenom u časopisu Histria archaeologica.
Sjeverni ulaz u gledalište kazališta, stubište i dva luka postavljenih pod pravim kutom, bili su poznati još sredinom 19. stoljeća. Taj je ulaz tada bio nazivan „Vrata akropole“ ili „Vrata prema kaštelu“. Nova saznanja o mogućem većem arheološkom nalazištu nastala su pedesetak godina kasnije, u vrijeme izgradnje tadašnje Državne gimnazije, sadašnje zgrade Arheološkog muzeja Istre.
Naime, popločenje igrališta iza Gimnazije zaustavljeno je pronalaskom ostataka antičkog zida dugog četrdesetak metara. Naposljetku, posljednja istraživanja prije izbijanja Prvog svjetskog rata, izvršena 1911.-1912. godine, otkrila su dijelove onoga što poznati arheolog Anton Gnirs ustvrditi da se radi o ostacima scenske zgrade, iza pozornice.
Pod Italijom, manji zahvati na ostacima zabilježeni su tek u posljednjim godinama pred početak Drugog svjetskog rata, pod ravnanjem tadašnjeg ravnatelja Arheološkog muzeja, Marija Mirabelle Robertija. Tada je bilo poznato postojanje orkestre, polukružnog centra teatra: “Gotovo je čitav prostor orkestre oslobođen te je pronađen cjeloviti prvi red stuba koje su je omeđivale. Nisu pronađeni ostaci gledališta, s obzirom da se naišlo na živu stijenu isklesanu na način da podržava prva dva reda“, pisao je tadašnji ravnatelj.
Uvidom u staru dokumentaciji AMI-ja, Gobić-Bravar ustvrdila je da su u dva navrata, 1956. i 1962. izvršeni djelomični radovi odvoza zemljanog i kamenog materijala. Fotografije iz 1968. pokazuju da su gledalište i veći dio orkestra još bili zatrpani, a na onima iz 1970-ih dijelovi gledališta se vide, što ukazuje da su to bile ključne godine za uvid u stvarnu veličinu ovog arheološkog nalaza.
Ipak, tadašnja struka je možda i uzrokovala određene probleme prilikom konzervacije ostataka, jer je „korišteno cementno vezivo umjesto vapnenog, koje bi bilo usklađeno s tehnologijama i materijalima antičkog perioda kada je kazalište građeno. Zamijenjeni originalni dijelovi zauvijek su izgubljeni, a novi su izrađeni na način da u potpunosti repliciraju original, do stupnja da je nakon nekoliko desetaka godina bilo gotovo nemoguće razlikovati original od kopije“, zaključuje autorica.
Podsjećamo, sličnu sudbinu krajem 1980-ih doživio je i naš Amfiteatar, ali o tome drugom prilikom.