Kako su me opet pomeli s Vinistre i zašto mi nije žao

Vinistra - dva posjeta, dvaput metla. To je moj savršeni skor s istarskog vinskog spektakla koji već tri desetljeća puni čaše u Poreču.

Ne volim ta kremasta, ušminkana događanja, idem uglavnom na nagovor. Ali, eto, i ovaj put, proteklog vikenda u Poreču, baš kao i prije šest godina, zaštitari su nas ljubazno zamolili da - izađemo.

„Povrat čaša više nije moguć. Molimo vas da druženje nastavite izvan dvorane“, čula se već nervozna spikerica s razglasa.

Sentiš je odavno završio. Fešta je finila. Ostali smo samo mi i čistači. Ponijelo nas do kraja, a i preko. Repriza, kažem vam. I to dobra!

Prošli put za sve je bio kriv cimer Krešo Juričić, tadašnji tajnik Vinistre. Poslao nas je – volim ga zbog toga - na izlaganje ugledne njemačke someljerke, gdje se točilo previše dobrih vina. Trebalo je sve probati, da se domaćini ne uvrijede naravno, pa smo se u parter Žatike spustili euforični kao da smo stigli s Rossijevim helikopterom.

Ovom zgodom, pak, stvar je zeznuo poznati vinar z Kukurini, Goran Baćac. Pao je odnekud kao dar od boga i poveo nas – kapa do poda - u ozbiljno vođenu vinsku šetnju.

Iako u ovakvim prilikama, osim teorija zavjere oko rezultata ocjenjivanja vina, zna isplivati i ljubomora zbog tuđeg uspjeha, kod Gorana zavist ne stanuje. A zašto i bi kad je opet jako dobro ocijenjen od žirija – ima, recimo, najbolji žuti muškat na smotri!

„Moramo probati njegovo vino“, kaže Goran. I tako nebrojeno puta, pa smo u tom moru štandova išli kao loptica u fliperu. Srećom da ovdje toče po principu "kap na kap".

Cvate naš vodič od zadovoljstva – gledamo ga - dok kušamo sva ta nagrađena vina njegovih kolega: svježa, odležana, suha... 

„Pije se prvo z očima, pokle z noson, pa z jezikon“, uči nas Goran kao pačiće male.

Uvodi nas, amatere, u svijet malvazija, priča o razlici u kvaliteti zemlje na zapadnoj i istočnoj Istri, promijeni klime, kiselinama i slatkoći… Zanimljiv je, no sve teže držimo koncentraciju, a nije zbog hostesa.

Otac istarske malvazije

Slično je i s purgerima koji, tu kraj nas, rješavaju enigmu s istarskim naglaskom: „Kako se kaže Damjanić ili Damjanić?“ Kratkosilazno ili dugouzlazno? Brzo odustaju i pametno zaključuju: „Ovdje bi valjalo bit' sva tri dana, da se sve obiđe“.

Mi smo samo danas pa je šteta ne stati kod Bruna Ferenca iz Vižinade kojega, veli Goran, zovu odlikaš. Jer uvijek dobije peticu za malvaziju. Pa je tako i sad kad su na Vinistri promijenili način ocjenjivanja i somelijere pretpostavili enolozima, gurnuli kušača u prvi plan i dobrano smanjili broj zlatnih medalja.

Čestitamo Brunu stiskom ruke. Žuljevita je, hrapava. Prava zemljoradnička. Nije on od onih vinara u rukavicama.

„Sam urižen sve loze, a pol hi i povežen. I konobu tendin sam“, govori mi vinar, za čiju bi se dobru kapljicu, dojam je, trebalo i puno šire čuti.

I onda, kako to već biva kad te krene – pao je karig za zadnju! Naišli smo, naime, na Goranova profesora s fakulteta, Marija Stavera iz Krculi na Žminjštini. Ovaj kao da je Boga vidio.

„Otac istarske malvazije“, kako ga je učenik predstavio, rado nam se priključio na posljednjoj stanici.

„Da ni bilo Marija, forši bimo sad pili graševinu“, potvrđuje Mušković iz Tara-Vabrige dok nam toči svoje vrhunsko vino.

„Ma znaš ti ke čast je to bila, popiti mižol sa Staverom!“, oduševljen je Goran.

Nazdravljamo još jednom u to ime i zaključujemo da bi nam sad dobro legla jena mrzla – bira.

Kažu da svatko pije u skladu s vlastitom žeđi. Mora da smo tog dana marendali nešto vrlo slano.