Ovo su moje simpatije iz pulskog vijeća. Ima ih čak pet komada!

Hrkanje

Nakon još jedne ubitačno dosadne sjednice pulskog Vijeća moramo izraziti posvemašnju zabrinutost. Nas šačica pacijenata koji to pratimo uživo bezmalo smo razočarani što je kvaliteta sadržaja stubokom pala. Kao druga sezona Squid Gamea, nakon sjajne prve bila je užas.

Ne tako davno, u onom prošlom sazivu, za kojim nam sada suze liju, osjetila se energija, zanos, snaga. Frcale su iskre sve do Foruma gdje su ih prolaznici opažali i bježali da ne izgore. Ovo sada nije ni kamilica, ovo je nekakva bljutava voda, pelin bez gorčine, kola iz plastike umjesto iz limenke, stvrdnuta čokolada koju je netko držao u ormaru 13 godina pa ju onda odlučio pojesti onako anemičnu i polubijelu.

Na primjer, Dušica Radojčić, taj uvijek rado viđeni gost ovih crtica, djeluje kao blijeda kopija, falsifikat narisan mjesto originala, Nutella iz hrvatske trgovine. Nije u stanju više ni ozbiljno optužiti za korupciju, nego čini to plaho i bezvoljno, onako uzgred i potiho, kao da ju je netko natjerao da igra briškulu u parove, a ona baca trice na lišine.

Koviljka Aškić je i dalje Dušica za siromašne, a Kristian Družeta uspijeva biti Zoričić s Temua. I to je to od oporbe, svi ostali su na vlasti. Nema više ni Rašule da na onoj svojoj poluekavici zavikne "je li bre, šta vam je bre".

Stoga Peđa može mirno na zimovanje, može ugaziti kupus i ožmikati pomidore, spremiti salsu u plastike i zadrijemati mirno uz glasno hrkanje. Nitko ga neće čuti, nit će mu itko reći da prestane.

Tigrovi

A da ne bi baš sve prošlo u depresiji, umjesto oporbe potrudila se vlast, odnosno dva vijećnika SDP-a o kojima smo pisali i prošli put, pa nam ni na kraj pameti nije bilo da ćemo morati i ovaj.

Tada smo utvrdili da su Belas i Radenko good cop & bad cop, ali sada se čini da su obojica zlikovci. Na tu gnjilu, usnulu oporbu, čija su izlaganja bila zanimljiva kao treće poglavlje Ane Karenjine, a žustra kao Hajdukova obrana neki dan protiv Dinama, SDP-ovi tigrovi reagirali su bez milosti.

Dok je Radenko iz trećeg reda galamio i mahao rukama, Belas je iz drugog opalio onu staru dobru "nemoj me jebat", pa je stidljivcima iz oporbe ionako preostalo samo da ga više ne jebu, ako su ga uopće i jebali, i ako im je to jebanje uopće bila namjera.

U nekom trenutku ugasio sam prijenos jer ni ja nisam toliki luđak da odgledam cijelo vijeće, pa mi nije poznato što se dogodilo kasnije. No nije teško zamisliti kako Belas & Radenko stoje na ulazu Foruma 1, tamo na pola puta od vrata do arkadnih lukova, i dijele ćepe svima koji izlaze.

Eto, toliko je daleko morala otići moja mašta, da sa ove sjednice izvučem barem nešto zanimljivo.

Simpatije

Otkrit ću sada nešto što ne bih smio otkrivati, ali koliko god ovo vijeće bilo dosadno, unutra sjedi ček pet mojih simpatija.

Simpatija broj jedan je Sanja Kljajić Dakić, svojedobno u ovim crticama proglašena za Rambo pročelnicu. Čini se da joj taj posao bolje ide jer su njezini nastupi uvijek bili, onako, jebački, a kao vijećnica je jedva primjetna. Zato s veseljem dočekujem proglašenje novih pročelnika, da se Sanja konačno ulovi pametnijeg posla.

Simpatija broj dva je Lorena Boljunčić, koju sam neki dan ulovio kako se nešto domunđava sa Denisom u Uliksu. Lorena ima taj jedan poduzetnički gard, iako je primjetno da se u politici (za sada) snalazi kao ćorava koka, koja tu i tamo ubode neko zrno. Ali sigurni smo da će do kraja mandata, ako ne i puno prije, to biti cijela pogača.

Simpatija broj tri je Nina Anđelković, mlada nada IDS-a, s kojom sam nedavno radio intervju na temu sportske psihologije. Daleko od toga da meni ne treba psiholog, možda i psihijatar, ali Nina s toliko zanesenosti govori o svome poslu da se čovjek naprosto izliječi. Šteta što tu zanesenost za sada nismo vidjeli u vijeću.

Simpatija broj četiri je Matilda Nikić, još (puno) mlađa nada od Nine, ali ne IDS-a nego SDP-a. Matildu u šali zovem Kolinda, i mislim da je već iz toga sve jasno. Kako je krenula, zasjenit će svoju "imenjakinju". U vijeću međutim od nje za sada dobivamo samo mrvice, pa je možda vrijeme da i ona složi neku kiflu.

I na koncu, iako nije vijećnica, ali sjedi tamo na vijeću, simpatija broj pet je Sanja Kantaruti, pročelnica koja ima neki resor čudnog naziva, a u naravi je čuvarica gradskog pečata i blaga. Nešto kao onaj zmaj iz Hobita. Ako možemo zamisliti duo B & R kako dijeli ćepe, na tom istom ulazu možemo jasno vidjeti i Sanju kako stoji s mačem u jednoj i ognjem u drugoj ruci, utjerujući strah u kosti svakom tko se kani primaknuti.

A sada dosta o vijeću. Idemo na nešto ozbiljno. Na primjer, nogomet.

Derbi

Nadam se da ovo ne čitaju moji prijatelji iz Rijeke, ali mislim da ću danas u derbiju navijati za Istru.

Rijeka ima već dvije duple krune, sijaset kupova i europskih nastupa, a Istra nema ništa. Ovdje se slave peta mjesta i neki slični bakrači.

Istra međutim ima zanos, koji se mogao osjetiti neki dan, kad je ekipa za oćepit Istarskog.hr zavirila u klupski bar na Drosini nakon pobjede nad Osijekom. Nećemo sad u detalje, bilo je tu i nekih kratkih gaća i još svašta, ali Pula je zrela za veliki rezultat.

Hoće li to biti Europa, hoće li Kup, svejedno, ali definitivno je vrijeme da se ljudi ovdje razvesele. Zaslužili su. Tri boda danas na Rujevici bi baš dobro sjela.

A za Rijeku nema zime. Ovo je ionako sezona transformacije. Mačka je to koja će se vrlo brzo opet boriti za naslov.

Svinje

Od politike preko nogometa došli smo i do svinja. Kakvih svinja? Slavonskih. Možda se pitate što imaju slavonske svinje s Istrom, ali imaju. Od slavonskih svinja radi se istarski pršut.

Ok, netko će reći da nije bitno od kuda su svinje, da su sve svinje iste, da je istarski pršut istarski zato što se radi na istarski način. I to je valjda istina, ali nekako nije zadovoljavajuća.

Jer kad je u pitanju vino, onda je supervažno odakle je vinova loza. Gdje raste, kakva je zemlja, kakav je vjetar, odakle puše, koja je visina, gdje je more, koliko je soli, kad se bere, tko je bere, kako je bere, zašto je bere. Ali kad je riječ o svinjama, onda ništa nije važno. Ni odakle je svinja, ni tko ju je uzgajao, ni gdje ju je uzgajao, ni što je jela, ni što je pila, ni tko ju je klao, ni je li slušala Bellu Ciao dok se tovila, ili Šumi, šumi javore.

Tako barem tvrde pršutari, a mi im moramo vjerovati.

Jednako kao što moramo vjerovati da su svi istarski tartufi iz Istre.

Ako ništa, bilo bi ljepše da su i svinje odavde, da se zovu Livio i Fabio, a ne Lola i Mata.