Poreč je nekad bio Manhattan, sada je Bronx

Bronx 1

Prvo su zaštitari premlatili Slovenca u noćnom klubu. Zastrašujući video obišao je Hrvatsku, a policija počela dolaziti u konvojima.

Potom su klinci bacali kamenje s nadvožnjaka na cestu. To nedjelo i dan danas djeluje nadrealno. Jedna je osoba ozlijeđena, srećom lakše, a moglo je biti i puno teže. Pa koji im je, da oprostite, k?

I onda je neki momak s puškom, istina lažnom, ali nitko to nije mogao znati, prijetio vozačima na cesti. Sve dok ga jedan automobil nije maknuo sa ceste.

Poreč je poznat kao grad prosperiteta, bogatstva, dobrog života. Grad u kojem malo fali da svako dijete ima svoj vrtić. Nećemo reći da je ovo nasilje sistemski problem, da postoji neki razlog zašto se događa, ali ovo ljeto ostat će upamćeno po crnoj kronici.

Nekad su bili Manhattan, sada su Bronx.

Fronta

Alen Vitasović ne prestaje biti zanimljiv medijima. Nakon što je ovo ljeto glavna tema bila njegova veza s Katarinom Peović, premda nisu bili u vezi, sada se piše o njihovoj glazbenoj suradnji.

Ukratko, Katarina Peović želi postati lijevi Thompson, a Alen joj pomaže u tome.

Osnovala je bend domišljatog naziva Fronta, dakle kao njezina stranka, radikalno lijeva Radnička fronta, i već izbacuje prve pjesme. Pritom je teško ne uočiti da joj je Thompson uzor. On pjeva o hrvatskim herojima, ona o partizanskim herojima. On o katoličkoj crkvi, ona o komunizmu. Prvi singl joj se zove Moša Pijade, a drugi Revolucija.

Možemo samo zamisliti kako će se zvati sljedeće pjesme. Na primjer, Josip Broz dobar skroz, Ako ne znaš šta se pilo, Geni geni crveni, Bojna Jajce, Moj Tita i ja, Neću izdat ja Marxa nikada, Od Staljina sedmog i O Jovanko sestro mila.

A evo i jedna malo drugačija ideja. Pjesma Moša Pijade možda bi se trebala zvati Piša Monade.

Koja će biti Alenova uloga u svemu tome, uskoro ćemo saznati. U svakom slučaju, očekuje nas zanimljiva glazbena jesen, a nadamo se i koncertu grupe Fronta na Portarati, ili barem u Rojcu. Kad su već zabranili desnog Thompsona u Puli, da dobijemo barem lijevog.

Investicije

Gledam ovaj ekran i čudim se, kako to nije izgorio kad se po njemu ispiše riječ "investicije".

No dobro, dosta je šala o tome kako pojedinici u Puli preziru investicije, smatraju ih najvećim problemom koji nas je zadesio još od kolere.

Situacija je ozbiljna i ogleda se u zaostajanju Pule čak i za najbližim susjedom. Rijeka je još uvijek manje turističko odredište, što ne treba čuditi jer nema ni Arenu ni približno lijepe plaže. Ali Pula se svojski trudi pasti, pa bi na koncu u tome mogla i uspjeti.

Posljednjih godina grad na Kvarneru se okreće turizmu, predviđeni su tamo brojni projekti, od kojih su neki i realizirani. Izuzev Končarevog hotela preko puta, Pula nije imala ozbiljnu turističku investiciju desetljećima.

Zato je pravi čas da se konačno pokrene razvoj. Ili ćemo Rijeci gledati u leđa čak i u turizmu?

Zurovec

Prije posljednje crtice, u kojoj ćemo iznijeti mišljenje koje odudara od općeg, napravit ćemo malu pauzu od Istre i također iznijeti mišljenje koje odudara od općeg.

Zaputit ćemo se skroz do Zagreba, u Svetu Nedelju. Tamo stoluje gradonačelnik Dario Zurovec, prilično mlad (38) i pomalo napuhan gradonačelnik.

Zurovec se nedavno našao u "aferi Audi", kad mu se predbacivalo što želi nabaviti preskup automobil, a sad ga je potrefila još jedna, i to još besmislenija afera.

Na zajedljivi Facebook komentar, u kojem je autor spominjao nekakve centimetre, Zurovec je odgovorio spominjući svoje centimetre, i bolju polovicu dotičnoga, pa je nastala opća graja. Ubrzo se ispričao, odnosno poluispričao, ali ako mene netko pita, nije trebao.

Kao prvo, ionako živimo u vrijeme kad je prostačenje, jebiga, svakodnevica. Kao drugo, i puno važnije, na obračun s trolovima, ali i pravim Facebook ništarijama, svatko ima pravo. Čak dapače, političari pogotovo.

Mali savjet Zurovcu, međutim, glasio bi ovako. S talogom bolje nemati posla. Jer taman i da pobijediš, zaprljat ćeš patike.

Bronx 2

Ne prestaje divljenje govoru gradonačelnice Pazina, nekadašnje pripadnice lijeve gerile (GONG), koja je u međuvremenu postala jedan od temelja stranke Možemo. Toj stranci danas, naravno, pripada i Suzana Jašić.

Ali njezin govor ne nudi ništa novo, što deseci ili stotine lijevo orijentiranih već nisu napisali ni rekli, odnosno što ne pišu i ne govore desetljećima.

Ukrako, Suzana Jašić u svom govoru opisuje fašizam i antifašizam i poučava mlade što je što. Pritom je prvi apsolutno zlo, a drugi apsolutno dobro. Ni u jednom trenutku, osim nešto sitno pred kraj, ne piše o tome da i antifašizam, onaj koji smo imali potkraj i nakon Drugog svjetskog rata, može činiti i grozne stvari.

"Biti protiv antifašizma znači biti protiv Hrvatske", puca Suzana Jašić i uvaljuje najveću podvalu svih podvala, koja je i sukus njenog govora.

Jer itekako je moguće, dapače neophodno, da u Hrvatskoj danas postoje i oni koji su protiv antifašizma, jer je antifašizam postao prilično agresivna, prijetvorna i isključiva ideologija, blijeda kopija starog sebe. Premda nas njegovi proponetni žele uvjeriti u suprotno, biti protiv antifašizma ne znači biti fašist. Čak dapače, s obzirom na ono u što se pretvara, prilično je higijenski danas biti kontra antifašizma.

I zato je ovaj govor Suzane Jašić, koliko god mu se neki divili, samo još jedan, i to prilično podmukli, prilog podjelama u društvu. Da je zaista imala dobre namjere, govorila bi o problemima antifašizma, i o tome kako se dvije strane političkog spektra mogu približiti i pomiriti. Ovako je ispisala još jedno poglavlje naporne bajke o dobru i zlu, u koju više ne vjeruju ni djeca, a kamoli mladi.